Milan Zagorac je još kao student kroatistike na Filozofskom fakultetu u Rijeci od 1997. godine počeo djelovati na riječkoj književnoj sceni i to kao autor, urednik, organizator događaja, najprije u studentskim časopisima, a potom kao pomoćnik urednika u časopisu Rival. Zajedno s Mladenom Uremom intenzivno se bavio istraživanjem života i djela jednog od najvažnijih književnika hrvatske književnosti 20. stoljeća, Janka Polića Kamova, što je popraćeno nizom samostalnih ili koautorskih osvrta, putopisa i eseja u domaćoj i stranoj periodici. Od 2002. radio kao pomoćnik glavnog urednika u izdavačkoj kući Adamić, od 2009. do 2013. direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik, a od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo, urednik nekoliko edicija i u elektroničkom i u klasičnom izdavaštvu. Objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu i kolumne u domaćoj i inozemnoj periodici. Vodi blog Aksiomatični Milan. Do sada je objavio više od 500 tekstova proze, eseja, prikaza, osvrta i kolumni te uredio i objavio 400 naslova knjiga i časopisa u izdanjima Adamića, Studija TiM, Rivala, ICR-a kao i skupine Ri Lit i Književnosti uživo. Objavio je knjige Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, 2001), Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, 2002), Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, 2006); Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, 2010), Spojene vožnje (roman, 2011.), Vražji prolaz (roman, 2014.), Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne, 2015.), Objava po povratku iz crne šume – simboli vječnog sazrijevanja (esej, 2015.), Noina velika avantura (roman za djecu, 2016.), Noćni ekspres (kratka proza, 2017.). Više o autoru možete saznati na

Blog: Milan Zagorac

Facebook: Milan Zagorac

Facebook: Milan Zagorac

Ri lit: https://ri-lit.serve4.com/

Kako je sve krenulo?

Još od djetinjstva su me zanimale različite teme, od fizike, do metafizike, moglo bi se reći da sam bio znatiželjno dijete koje je stvaralo dosta brige roditeljima. Naime, sva su ta istraživanja podrazumijevala korištenje struje, vatre, hladnoće, opasnih tvari, svega i svačega od čega bi se bilo kojem roditelju, pa tako i meni samome digla kosa na glavi. Zanimale su me dvije umjetničke prakse, vizualne umjetnosti i stara glazba, no nisam baš pokazao neki entuzijazam vezan uz dodatno i dublje učenje o tome. Čak me tata poslao na jedan brzinski tečaj naivnog slikarstva, o kojem tada s 12 ili13 godina nisam ama baš ništa znao, i to kod poznatog slikara Mladena Dolovskog, ali me ta artistička razbarušenost pomiješana istovremeno s nekom čudnom disciplinom koja je vladala u ateljeu odbila već od prve. Otac je svašta pokušavao ne bi li me za nešto konkretno zainteresirao, pa me upisao na streličarstvo, gađanje zračnom puškom, vodio me na aeromitinge, na poljoprivredne avione, ne znam koja sve prijevozna sredstva nismo isprobali, no za njegove sam pojmove bio uvijek trapav i nesposoban, smatrao je da nikad neću uspjeti savladati vožnju automobilom, a kamo li motociklom. Kako je otac ranije umro, nikad nismo uspjeli razriješiti ove dileme, osim njegovog zaključka da sam „teško odgojivo dijete“. Mama je bila drugačija, ona je više bila „metafizički tip“, ona mi je usadila interese prema posve drugim područjima, manje praktičnima no što su bila ona tatina, prema n-dimenzionalnim sustavima, prema Schrödingerovoj mački, ali i klasičnoj fizici, prema Newtonu, prema Keppleru, prema, ako ništa drugo, onda na jednoj općenitoj razini, prema zvjezdanom nebu nad nama.

Znači sviranje, slikanje i sport nisu išli…

Prema grupnim sportovima sam pokazao već tada značajan otpor pa se nije dalo ništa napraviti po tom pitanju. Osobno sam jako volio biciklizam, kasnije planinarenje, a kao dijete i klizanje na ledu gdje se nisam proslavio, ali sam svakako znao satima klizati, pa i po cijenu da posve promrznem. U vezi glazbe, iako sam svjestan da imam nešto sluha, apsolutno sam odbio bilo što, pa čak i zbor, nedostajalo je stvarnog poticaja i strasti, iako i danas s velikim guštom preslušavam razne izvedbe starije glazbe. No, to je riječ o čistom amaterizmu i ugodnoj razonodi, otprilike kao što volim gledati zanimljive umjetničke artefakte, od arhitekture do primijenjenog dizajna. Književnost je bila posljednja, ali najdublja. Mislim da mi je prva knjiga koju sam ikad pročitao u cijelosti bila Čudnovate zgode šegrta Hlapića, ako ne računam Mačka u čizmama kojeg sam trajno otuđio iz gradske knjižnice. Kasnije sam uživao u tada popularnim stripovima Alanu Fordu ili Dylanu Dogu, volim i film, dobre serije, pa iskreno, i laku književnost, ali sve je to uvijek na razini znatiželje. Ideja o bavljenju ikakvom književnosti rodila se u srednjoj školi i to ponajprije iz sve jače svijesti da mi vrlo dobro ide verbalna akrobatika i da dosta lako misli mogu pretvoriti u rečenice, pa u veće tekstove, pa konačno i romane.

Onda si otkrio pričalicu u sebi…

Jednom sam pročitao rečenicu kako se „velikim književnicima događaju velike stvari“. Malo sam se zamislio nad time, ali sam pomislio kako se meni u životu ne događa ništa. To je bilo prije više od 20 godina, i danas povlačim tu pomisao, naravno da se događa, život se stalno događa i uporno sudjelovanje u njemu je trajna inspiracija, stalni nagon za stvaranjem i preslagivanjem, za propitivanjem svijeta u kojem jesam. Na kraju, radio sam kao taksist, kao dispečer, kao noćni recepcionar, plaćam svoje kredite, nosimo se kao obitelj sa svakodnevicom na način na koji znamo i umijemo. Možda je ovo jedna općenita opaska o samom izvoru tema za književnost, no ono što je dosta dugo jedna od mojih trajnih literarnih preokupacija jest upravo odnos ljudske svijesti i stvarnosti, o tom iznimnom sukreativnom, svjetotvornom činu. Nikada se nisam bavio ljubavi kao nekom velikom inspiracijom, možda je problem što je često uzimam zdravo za gotovo, iako vjerujem da je to uvjerljivo jedna od najvećih ljudskih tema, uz one druge poput smrti, emancipacije od roditelja, odrastanja, potrage za smislom. U konkretnom smislu, nastavljam rad na zajedničkim projektima kao što su Književnost uživo, Ri lit, uređivanje novih i uvijek novih knjiga te, jasno, pisanje onih vlastitih – upravo su mi dva romana u fazi uređivanja, no nikako da nađem vremena da i to dovršim. Uz ovo, održavam vrlo žive inozemne literarne veze, od Sjedinjenih Država, Kanade do Europe i Ukrajine, gotovo na dnevnoj bazi, nastojeći na najbolji mogući način i u skladu s mogućnostima prezentirati hrvatsku književnost, naravno, vrijedi i obrnuto.

I ti si veliki ljubitelj kava…

Vikendom na placi, naime, ako se u subotu ne ide na placu, neće doći nedjelja, kako kaže jedan moj prijatelj. To je gotovo obredna aktivnost, placa, koraba, batat, oslići ili koja druga riba, blitva, brokula, krumpir, nakon toga obavezna kava… Po lijepim danima od proljeća do jeseni u našoj „Jasnoj poljani“, starini u Kraljevici, Trnovi, uz samo more, dok nešto čeprkamo oko kuće, i naravno, dokoličarimo. Iako sam rođen na samom moru, moglo bi se reći – u barci – nisam neki zaljubljenik ni u plivanje ni u ronjenje, niti u čamce, barke, glisere i slično… više volim samo sjediti na verandi, ako već nešto ne moram raditi. Oh, da, rado popijem kavu, ako bih jednu društvenu aktivnost istaknuo, to je upravo to naše legendarno pijenje kave i u tome ne vidim ništa sramotno, štoviše, smatram da je to jedna naša važna društvena aktivnost. Naravno, često šetamo, ništa pretenciozno, Trsatom, Molo longom, odemo na Učku ili u Fužine, na Oštro, u Opatiju, Lovran ili Trst, a posebno volim one lutajuće vožnje po središnjoj Istri.

Što vrijeme dalje prolazi, sve sam uvjereniji kako iz samoga svakodnevnog rada stalno proizlaze novi izazovi i promjene, kao da se stalno „klešemo“ u toj svakodnevici, upravo ovoj kakva jest, baviti se odrastanjem svoga sina, odrađivati dnevni posao, napisati još neku knjigu. No, želja mi je, možda će zvučati nevjerojatno, voditi vlastiti pansion uz more, ništa posebno, mali hotel – to je posao koji me ne opterećuje, a uvjeren sam da bih imao dovoljno prostora za ovaj kreativni dio, za pisanje. Uz to, volio bih još malo putovati, ne poslovno niti pod muss, već onako besciljno, kud me cesta odnese…  Posljednja rečenica Bretonove Lude ljubavi upućena njegovoj kćeri Aube inspirira me : „Želim ti da budeš ludo ljubljena!“ Možda nešto što je zaista čovjeku najpotrebnije, ne znam ni sam, no ova mi se važna rečenica zavukla pod kožu i godinama je nastojim proniknuti. Možda je i ne treba odgonetati, možda je dovoljno jasna i sama po sebi.

Pripremila: Maja Vizjak

Fotografija: Deny Balaban

Zahvala: Book caffe Dnevni Boravak

 

Vaši komentari
DUX NEKRETNINE