MENU
DSC_4656

Grad koji kreira: Kava, kolač, kist Larise Dragelj

Larisa Dragelj nakon brojnih izlaganja te nagrada na županijskim i međunarodnim natječajima po završetku Srednje škole za primijenjenu umjetnosti, smjer grafika odlučuje se za daljnje obrazovanje u smjeru umjetnosti i kreativnosti. Na prijemnom za Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci dolazi s jedinom mišlju, željom za nastavkom školovanja.  Jake se želje ostvaruju tako 2011. godine upisuje Akademiju za primijenjenu umjetnost, smjer likovna pedagogija i kreće u potragu za odgovorom vječnog pitanja, što je to uopće umjetnost?!  Od svih likovnih alata odabire kist kao sredstvo izražavanja te je diplomski rad radila pod mentorstvom slikara Maura Stipanova ujedno i jednog od brojnih vlastitih uzora u slikarstvu. Tada već shvaća da bi se trebala osloboditi pitanja o umjetnosti i stvarati naopake kućice koje zapravo čvrsto stoje! Za diplomski rad odabire apstrakciju i boju, prikazujući more ljuto na stijene. More se smirilo, a ona magistrirala likovnu pedagogiju 2016. godine. Nakon završetka akademije radi pripravnički staž u Školi za primijenjenu umjetnost u Rijeci, predmet ilustracija. Nedavno je izlagala u skupnu izložbu pod nazivom *Profesori izlažu* u galeriji Mir junaka na Trsatu. Dobitnica je prvog mjesta Ex tempore Kantrida 2017.godine, tako da može najaviti samostalnu izložbu u Kortilu u mjesecu svibnju 2018. godine. Najviše je raduje što je slika s kojom je pobjedila, vedute grada Rijeke donirana dječjoj bolnici Kantrida. Osim životnih poslovnih radosti, vrijeme provodi slikajući, bavi se modom te uredenjem interijera.

Više o Larisi možete saznati na: LARISA DRAGELJ

Larisa Dragelj i Maja Vizjak

Opiši mi svoje početke, što je dovelo to toga da si zarila u svijet umjetnosti?

Počelo je  s *naopakim kućicama*! Naime, kemijskom olovkom u vrlo ranoj dobi prvi crteži su mi bili kućice kojima bi krov bio okrenut suprotno od normalnog, očekivanog. Mislim da su se tada mi najbliži zapitali još k tome lijevom rukom crtano, čemu naopake kućice?! Na pitanje što bi htjela biti kada odrastem, bilo je logično *nenormalna*. Često se taj izraz pripisuje umjetniku pa je samim time i postao dio moga žargona. Kada smo već kod toga, sebe bih nazvala prvenstveno kreativnom osobom. Dakle,  biti *nenormalan* u *normalnom* svijetu rezultiralo je upisom u srednju  Školu za primijenjenu umjetnost u Rijeci.

Mogu reći da je tada zaživjela ideja da crtanje naopakih kućica premjestim na viši nivo. Naopake kućice dobile su tada i naopake ideje u školi u kojoj možeš osjetiti miris Pećina, čitaj mora i asfalta pomiješan sa mirisom grafičkih boja.  Još i danas drži me činjenica da je sve moguće ako to želiš, možda je do isparavanja boja, ali ja sam se tako osjećala.

Sve i jest moguće ako radiš ono što voliš i voliš ono što radiš! Bitno je to prepoznati u sebi i oko sebe!

Neki tvoji projekti na kojima si radila?

Nakon završetka akademije dobila sam  angažman vezan uz uređenje Pačalinke, ugostiteljskog objekta namijenjenog svima koji vole palačinke. Unutra provodim tri mjeseca slikajući s idejom dočarati kao da se unutra igrao Miro. Morate se zaista igrati, da bi došli u prostor u kojem ćete se poželjeti igrati. On sada izgleda kao prostor u kojem se želite igrati, to su pozitivne reakcije ljudi koji me uvijek iznova vole podsjetiti koliko im se sviđa.

Oduševiti ljude i to vlastitom kreativnošću daje potvrdu zašto je umjetnost sveprisutna i apsolutno neizbježna.

Inače i volontiraš, reci nam malo više o tome?

Kako bih usavršila svoje komunikacijske vještine i pokrenula dobru volju odlučila sam se za volonitranje u dječjem domu Tić.  Oduzima mi samo dva sata, dva puta tjedno, a donosi pregršt ideja i odgovornosti. Ujedno bih i preporučila onima koji imaju toliko vremena da se slobodno uključe u ovaj zabavan tim. Zapravo, rad s djecom su mi najveća inspiracija za sreću. Uvijek me podsjete na ona najbitnija pitanja, također i iznova učim.

Mene je likovnost odvukla u pedagoške vode, a djeca su najveći umjetnici i pokretači nastanka mojih slika.

Tvoje razmišljanja danas, kako raditi?!

Kroz vrijeme uvidjela sam da je najbitnije ne ograničavati se i zatvarati pod kalup slikara ili kipara. Barem što se inpiracije tiče. Biti umjetnik za mene je konstantno se pitati, biti znatiželjan i stvarati. Bio to i cvijet od slamke dok ispijaš sok. Bitno je da ne budeš zao dok ispijaš, naravno!

I inače…

Osim što vrijeme provodim u školi, slikajući u domu ili prirod, izrađujem i nakit, šivam kada nemam što za obući! Dizajniram majice te i dalje uređujem interijere, kroz koje dizajniram vlastiti namještaj, rasvjetu te starim i neupotrebljivim predmetima dajem živost i novu svrhu. Nastavila sam se igrati s obzirom da samo tada moja mašta nije ograničena, a ideje crpim iz prirode i ljudi. Ipak nastojim što više kada nisam u zanosu ideja provoditi u prirodi. Duge šetnje su idealno vrijeme za traženje nove slike i to upravo u prirodi. Ona, kao takva netaknuta moja je najveća inspiracija i ljepota. Rado odlazim na izložbe, uživam prateći kolege koji stvaraju, kao i sve one koji stvaraju uopće. Dolazim *krasti* ideje ili se jednostavno osjećati nepoznato na poznatom terenu.

 

Uvijek me iznova netko iznenadi i moram napomenuti da mi je tako drago vidjeti koliko Rijeka ima kreativaca i kako titra na svojim kulturnim i scenskim poljima. Nastojim pratiti koliko mogu i biti upućena u razmišljanja svojih kolega umjetnika. Larisa je opet, kao i drugi prije nje ispunila moja očekivanja i prebacila! Kako i sama konstatira i time odgovara na svoja pitanja o tome zašto odabrati tako nesigurnu profesiju poput biti *umjetnik*, umjetnost je borba s činjenicom što se može ili ne može! Kaže, pobijediti sumnju može li se od umjetnosti živjeti, zapravo pobjeđujete sumnju može li se raditi ono što vas čini sretnim, a ja potpisujem.

PRIPREMILA: MAJA VIZJAK

FOTO: IVA KJAER

ZAHVALA: KAOKAKAO

 

Vaši komentari