MENU
Paola_razgovor

Grad koji kreira: Kava, blueberry pie, kiparsko dlijeto Paole Lugarić

Paola Lugarić nakon srednje škole za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli upisuje akademiju za Primijenjenu umjetnost u Rijeci. Kroz školovanje profilirala se kao vrsna kiparica s željom rada na području scenografije. Sudjelovala je na brojnim skupnim izložbama iz kojih valja izdvojiti Izložbe u organizaciji ULUPUHA  u Zagrebu Izložbeni salon Izidor Kršnjavi i 52. Zagrebački salon primijenjene umjetnosti i dizajna, te Rijeci u Galeriji Juraj Klović. Osim toga sudjelovala je na projektu uređenje šetačke staze u sklopu nacionalnog parka Risnjak gdje je postavila Land art Instalaciju. Uz umjetničko stvaralaštvo, voli stvarati i kazališnu scenografiju iz koje treba izdvojiti scenografiju za predstavu “Dobri čovjek iz Sečuana” koja je bila ispitna predstava druge generacije studenata Glume i medija te izvedena u ovogodišnjem programu kazališta Ulysses te rad u timu na scenografiji za predstavu “Nevidljivi” u produkciji GDK Gavella.

Paola Lugarić

Facebook: Paola Lugarić

Instagram: lugaricpaola

Uvijek nekako započinjem ove razgovore s pitanjem kako je sve počelo?

Kako i svi započinju slične odgovore na pitanje kako je sve počelo ja imam isto tako sličan odgovor. Sve je počelo u vrtićkoj dobi gdje sam se iskazala sa svojim crtačkim i kretivnim sposobnostima, nekako me to pratilo i uvijek sam nešto crtala, rezala, ljepila. U osnovnoj sam školi čak jednom prilikom rekla mami da li zna da mi je najljepše kad imamo likovni! Mogu priznati da nije prvi izbor bila primijenjena, ali eto nakon što sam prošla prijemni odlučila sam se usmjeriti ka umjetnosti. Kiparstvo je sa mnom jednostavno kliknulo i zavoljela sam to oblikovanje u glini i drugim materijalima, no u istom tom sam se periodu počela baviti glumom i odlaziti u dramski studio INK u Puli koji mi je toliko toga dao da ću uvijek biti zahvalna na svim tim divnim trenucima i ljudima koje sam tamo upoznala. Kroz srednju školu sam tako aktivno sudjelovala u produkcijama Istarskog Narodnog  kazališta u predstavama poput Čarobnjaka iz Oza i Petra Pana. Zavoljela sam to kazalište i stoga odučila svoje znanje na području umjetnosti i kiparstva primijeniti na scenografiju i u tome smjeru razvijati svoje vještine.

Kazalište je magija u kojoj želim sudjelovati.

Još puno toga moram naučiti ali stremim ka velikim projektima jer samo iz situacija koje predstavljaju izazov možemo najviše naučiti kako o radu tako i o sebi.

Opiši nam kako kreće tvoj proces stvaranja? Kako odabireš materijal u kojem ćeš raditi ili materijal izabire ono što ćeš raditi?

Što se tiče materijala  najviše volim raditi u keramici jer smatram da pruža izuzetne mogućnosti u izvedbi raznoraznih ideja koje u drugim materijalima ne mogu niti zamisliti. Svaki ima svoja pravila koje onda treba dobro poznavati kada se ide u odabir. Dosad sam radila uglavnom u zadanim materijalima, no istaknula bih keramiku koja mi je najbolje sjela. Obično se ne smatra toliko skulpturalnim materijalom jer je karakteristična za primijenjene predmete no baš je zbog te fleksibilnosti i raznovrsnosti volim.

 

Kako se dogodi taj klik kada se odlučiš krenuti nešto raditi i onda radiš i ne ide ti. Odustaješ li i bacaš sve ili pustiš pa se vratiš za mjesec ili godinu i onda dovršiš?

Uglavnom sam kroz školovanje imala zadanu temu. No sad u zadnjim godinama studija smo bili prepušteni sebi, što je moram priznati teško. Tu sad treba vidjeti imaš li ono nešto iz čega ćeš stvarati mada vjerujem da svatko tko ima talenta i predispozicije da studira na akademiji prije ili kasnije dođe do motivacije i teme kojom se voli baviti. Ja konkretno volim društvene teme, intimne, ponekad pomalo apsurdne ali zasad uvijek dođem do nečega što me potakne da se izrazim je li to misao, san, nova spoznaja ili razgovor sa kolegama. Sve ubiti može inspirirati samo treba to znati primijetiti.

Kako znaš da je to to, tj da je skulptura ili scenografija gotova?

Uglavnom to bude kao neko prosvjetljenje! Instinktivno, jednostavno znate da je to to i samo o tome razmišljate i pokušavate doći do najboljeg rješenja kako to izvesti. Obično si zadam neke komplicirane ideje ali zasad se snađem i izvedem ono u što zbilja vjerujem.

Maja, Lorena, Paola

Paola ima još jednu godinu studija i pripremu diplomskoga rada šta je iskreno raduje i veseli. Napominje kako već zna da će joj jako faliti kolege i profesori koji se toliko trude i zalažu te kaže kako su svi kao jedna mala zajednica koja stalno nešto izrađuje! Nada se projektima i prilikama, raditi na predstavama ili srodnim umjetničkim područjima gdje će svoje znanje moći primijeniti, a mi ćemo joj poželiti svu sreću i uspjeh! A sada je vrijeme da se prebacimo na stvaralačko-slatki dio druženja, saznajte što je pripremila divna Lorena!

A sad… Blueberry Pie

U vrijeme kad sam dogovarala snimanje i razmišljala s kojim bih kolačem započela u kolumni sam čitala „Sezonu borovnica“ i, stoga, evo je!

Tijesto:

350 g pirovog brašna, 50 g smeđeg šećera, 170 g maslaca, 2 žumanjka, 2 žlice kiselog vrhnja, ½ praška za pecivo

Nadjev:

350 g svježeg posnog sira, 1 kiselo vrhnje, 2 žlicice meda, 100 g smeđeg šećera, 200 g borovnica.

Priprema tijesta: Žumanjke, smeđi šećer i maslac izmiješati,  dodati brašno, prašak za pecivo i vrhnje. Kad se napravi kompaktno tijesto, omotati u prozirnu foliju i staviti u hladnjak, najbolje 30 minuta.

Za nadjev sve sastojke izmiješati.

Uzeti protvan za pitu, namazati maslacem. Tijesto staviti na podlogu za pripremu i odvojiti mali dio za ribanje na nadjev. Razvaljati tijesto, staviti u protvan i valjkom otkloniti višak tijesta s ruba. Lagano u protvanu napraviti udubine na tijestu. Vilicom izbosti tijesto. Staviti nadjev, rasporediti borovnice. Ostatak tijesta pomoću ribeža naribati po nadjevu.

Peći u zagrijanoj pećnici 35 do 40 minuta na 180 stupnjeva. (Ne znam ni sama da li je pita bila bolja isti ili slijedeći dan…)

Iz knjige „Sezona borovnica „ Mary Simses:

 „ Znam koliko te je moj odlazak u konačnici stajao i to si nikada neću moći oprostiti. Uvijek sam se osjećala odgovornom za taj gubitak i žao mi je. Nadam se da mi možeš oprostiti. Imam mnogo divnih sjećanja na vrijeme koje smo proveli zajedno….“

Drugo vam neću otkriti i nadam se će se ova knjiga naći na popisu knjiga koje želite pročitati. Uživajte u slikama, kolaču i knjizi. Do idućeg druženja!

Lorena Basara Zupčić

 

Lorena Basara Zupčić po struci je pravnica i specijalistica kriminalističkog istraživanja, mama desetogodišnje Lucije, zaljubljenica u knjige, modu, glazbu, šivanje i ručni rad. Listajući godinama časopise o hrani i uređenju doma u skladu s godišnjim dobom, razvila je strast prema pravljenju kolača (na svoj način) i njihovu ukrašavanju. Kolač nije samo „smiješati sastojke“ već je to priča od stotinu riječi, od ideje, pripreme, izrade, mirisa koji kruži domom i njegova ukrašavanja. Lijepa riječ zaustavlja vrijeme, pa učimo, onda, od nje kako proustovski zaustaviti vrijeme zalogajem kolača uz šalicu aromatičnog čaja ili omiljene kave.

Kolumnu Grad koji kreira priprema: Maja Vizjak

Fotografije: Nikki Vancaš

Zahvala:; Vintage bar Trsatska gradina

Vaši komentari