000_7221

Grad koji kreira: Kava, kolač i kist Radovana Kunića

Ono kad tuš umjesto u boju umočiš u kavu…

Dragi kolega Radovan Kunić inače gimnazijsko dijete upisuje Primijenjenu akademiju u Rijeci gdje je 2012. godine, diplomirao kiparstvo u klasi prof. Violića. Uz skulpturu, tijekom studija, povremeno se bavio i slikanjem koje se s vremenom pretvorilo u kontinuitet da bi po završetku studija postala konstanta koja ga danas određuje. Kao slikar sudjelovao je na mnogim međunarodnim likovnim kolonijama i rezidencijama, izlagao je na skupnim i samostalnim izložbama. Nisu ga mimoišle ni  nagrade. U likovnim krugovima njegovo ime kotira, a od kolega dobivam imput da drma našom likovnom scenom. Kako je uvijek bio i ostao skroman kaže da mu je ipak najveća nagrada kada netko njegovu sliku poželi gledati na svome zidu. Član je HDLU Rijeka i HZSU te djeluje i kao vanjski suradnik u svojstvu asistenta na katedri za slikarstvo Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.

Maja Vizjak u društvu Radovana Kunića

Tko je u biti Radovan?! Ja sam te upoznala, jasan i pitak si mi u potpunosti, no kako da te predstavimo da i drugi spoznaju da se radi o *velikom umjetniku* nimalo pretencionznih apetita, što te čini rijetkom vrstom, a resursi su ti beskonačni. Nisi ti bilo tko…

Suvislo ti prići treba, stoga reci mi par crtica o svome stvaralaštvu koje je danas već jako dobro definirano i profilirano kao realistično?

Dakle, krenemo od šire slike. Ima tu dodirnih točaka s hiperrealizmom u likovnom smislu, s nadrealizmom u sadržaju ali ne bih to potpuno smjestio unutar jednoga stila, meni je to uvijek kompleksnije, pa neke fragmente slike gledam i pristupam im kao apstrakciji itd. Bitno je naglasiti da sam slikar, jedan od rijetkih moje generacije u Rijeci koji se posvetio lijepoj umjetnosti, i da mi je to, u nedostatku bolje riječi, i posao. Slikarstvo čini najveći i sastavni je dio svakoga mojega dana. Po zvanju sam kipar, po djelovanju slikar, jedan od mnogih koji je u promjeni medija izražavanja pronašao svoj pravi put.

Kada se desio taj presudni trenutak kada je ta divna veza kista i umjetnika prevladala?

Veza se stvorila još na akademiji, volio sam slikati, dvoumio se i na kraju se ipak opredijelio za kiparstvo. Kako se studij približavao kraju počeo sam se vraćati slikanju. Bez nekog plana i ambicije, više za sebe. Onda sam uvidio da je to nekima interesantno, da ima smisla i nastavio sam. Nakon diplome još sam godinu dana ostao u kući slikajući, pripremao materijale za izlaganje i učio se rješavanju raznih slikarskih problema. Tada sam već znao da radim nešto što će potrajati. Onda sam djelovanje preselio u sadašnji atelje, tu sam već nekoliko godina i tražim si veći.

Štoviše za vrsnog realističnog slikara, raci mi zašto si baš izabrao taj stil koji se nije preferirao na akademiji, koliko ti je trebalo da ga usavršiš jer potpis ti je jasan?

Na akademiji sam slikao apstraktno i ekspresivno, gotovo sušta suprotnost sadašnjem izričaju. Uživao sam u tome i mislim da su radovi tada nastali vrlo korektni te ih i danas rado pogledam. Čak su me tad neki profesori pokušali usmjeriti prema realizmu no ja sam radio po svome i eto došao na njihovo, kako to obično biva. Isto tako, možda imam sreće što smo imali dobar mix profesora koji su valorizirali rad i trud, bez obzira na stilska obilježja, naučili nas da budemo svoji i svojeglavi te pripremili nam dobru teorijsku podlogu.

Iz te perspektive ne bih rekao da se moj stil nije preferirao ali budući da zahtijeva veliku posvećenost i mnogo vremena za rad možda nije nešto najprimamljivije ili se čini kao nedostižan cilj stoga je bio slabo zastupljen. Cijelu sam jednu seriju slika velikog formata morao napraviti da bih došao do nekih rješenja, što je trajalo 2  do 3 godine. Sve te slike imaju neke tehničke manjkavosti koje sam putem u sljedećima pokušao nadvladati. Recimo da sam tek u zadnjih dvije godine počeo imati kontrolu nad procesom, znam kako doći do onoga što sa zamislio bez puno vrludanja. Naravno, kada savladaš jedne *probleme* počneš razmišljati o novima, tražiš nova rješenja i nove načine što dodatno motivira za rad. Mogućnost stalnog napretka i promjene. Nebitno o kojem se stilu radi.

Što i koliko je potrebno za jednu tvoju sliku, zašto veliki formati?

Najčešće, i prije odabira motiva slike javi se u imaginaciji poluapstraktno tijelo, osjećaj ili doživljaj  transformiran u nekakvu likovnu površinu određenog formata i kolorita koja uspostavlja spone sa mnom kao zamišljenim gledaocem. Onda iz toga pokušavam isprofilirati što će i kako biti prikazano na slici, točno određujem format, postavljam scenu, fotografiram i na kraju ide slikanje. Nekad se sve posloži odmah i ide brzo pa sliku završim u dva tjedna, mnogo češće se preračunam, pa se slikanje oduži na mjesec, dva, tri. Treba imati živaca i nije svaki dan jednako, nekada tražim izlike ili druge obaveze. Odradim da bi potom mogao ići na košarku ili nešto slično, no sve se to iskompenzira onim danima kad se ufuram ili me rokovi pritisnu pa radim po 12 i više sati u kontinuitetu. Misaoni dio rada nikada ne prestaje i često me ometa u obavljanju nekih drugih stvari. Formati su uglavnom poveliki, što je diktirano motivom ali i željom da slika preplavi, da zarobi gledaoca. Kada je velika ne možeš ju ignorirati, sviđala ti se ili ne. Mali formati imaju drugačije djelovanje, osobnije, manje su univerzalni. I jedno i drugo mi je drago te se nadam da ću jednom napraviti i seriju slika manjih formata ne zato jer je bolje već zato jer bi to vjerovatno značilo novi pogled na stvari i iskustvo.

Radovan u slikarstvu ne vidi ništa spektakularno. Sliku vidi kao rezultat slikarskog procesa dok s druge strane, gotovo je uvijek spektakl. Kaže da ljudi često zamišljaju slikara šarmantno umazanog bojom, kako slika s paletom u ruci te vodi hedonistički život, smijemo se! Ima tu i onih vizija umjetnika kao nekog depresivno melankoličnog lika koji ne shvaća svijet i obrnuti te nazdravimo u to ime! Nastavlja on da možda ima i takvih ali istina je da je slikarstvo kao i svaki drugi posao, nekada ide, nekada je u krizi, nekada je uzbudljivo, nekada ti se neda.Jedan dan misliš da nema pretjerano smisla, drugi dan te nije uopće briga da li ima ikakvoga smisla. Tu leži ta ljepota, ono neodoljivo te ako radiš ozbiljno i to implementiraš u svaki svoj trenutak, bilo u ateljeu ili izvan njega i to na način na koji gledaš i razumiješ svijet, uspostavljaš komunikaciju, pokazuješ kako razmišljaš, otkrivaš se. Kaže da je u polušali govorio kako je to vrlo sebično zanimanje, donekle i bezobrazno. Nešto se napravi iz vlastite pobude i onda na izložbi siliš druge da to gledaju za zanimanjem. Zapisao je svoju definiciju umjetnika i to da su oni ljudi koji iz vlastite potrebe rade nepotrebne stvari! Naglašava kako misao nije ozbiljna i uopće je ne treba dovoditi u pitanje o potrebitost umjetnosti. Ja poznajem taj humor i tebe samozatajnog te ne trebam dodatne upute za korištenje! O Radovanu Kuniću ćemo još čuti…

RADOVAN KUNIĆ

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Pripremila: Maja Vizjak

Foto: Eni Brušnjak i privatni arhiv sugovornika

Zahvala: RICA 

Vaši komentari