SALLY

Akustični ženski duo iz Opatije osnovan 2011. čije su članice ujedno i osnivačice, Kristina Radovčić – Kiki i Emanuela Lazarić – Ella obje gitaristice, vokali te kantautorice. Iako je duo osnovan 2011.g. ozbiljniji zajednički rad počinje tek na ljeto 2013. kada obje obustavljaju svoj strukovni rad kao arhitektica i dizajnerica interijera te se posvećuju isključivo glazbi. Sviraju covere domaćih i stranih izvođača raznih glazbenih stilova udaljavajući se pritom od prepoznatljivog zvuka i aranžmana pjesme unoseći nešto svoje ne držeći se šablona i predefiniranih smjernica već istražujući i igrajući se, također rade autorske singlove u pop-rock te dark-etno stilu. 2014. se po prvi puta predstavljaju svojim autorskim radom u Splitu na St-@rt festivalu autorskih demo bendova. Iste godine nastupaju na prvoj„off“ večeri Splitskog festivala (pRockurative) sa coverom pjesme N.Belana „A gdje si ti“ te osvajaju nagradu Najčonsona na Čansonfestu Kastvu pjesmom „Zavavek kuntenta“. 2015. potpisuju ugovor s izdavačkom kućom Croatia Records te na CMC festivalu u Vodicama predstavljaju singl „Dobrodošli na početak“.

MY SPIRIT

2016. osvajaju nagradu Šansonijer za najbolje kantautorsko djelo na Večerima dalmatinske šansone u Šibeniku autorskom pjesmom „Paralelni svijet“  te u sklopu projekta „Zimzeleno a novo“ njihov cover pjesme Novih Fosila „Šuti moj dječače plavi“ uvršen je na kompilaciji koja izlazi u vinyl izdanju.  2017. Nastupaju na velikoj rođ.proslavi, 50.godišnjici The Beatles-ovog albuma Sgt. Pepper lonely`s club heart u Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ sa coverom pjesme „Norwegian wood“. 2018. na Večerima dalmatinske šansone predstavljaju najnoviji singl „Obrni na valcer“. Više o The Blondes možemo saznati na

Facebook stranici; https://www.facebook.com/theblondesacoustic/

Instagramu; https://www.instagram.com/the_blondes_acoustic/?hl=en

Tweeter; https://twitter.com/TheBlondesTweet

WEB; www.the-blondes.com

Kiki koje je tvoja priča, kako je sve počelo?

Kiki: Muzika je tu stalno bila prisutna, od malena! Roditelji nisu bili muzičari, ali kod nas se u kući uvijek orila muzika. Pamtim vikende po mirisu juhe koja se kuha u ekspres loncu i odvrnuti radio na kojem se moglo čuti svašta od pjesama sa Sanrema, preko Pavarotija pa sve do Janis Joplin i Zeppelina. Tata je na moju sreću bio rocker i pomorac pa mi je usadio glazbene temelje i donosio ploče, kazete, CD-e, sve dobro što se vani slušalo i hvala mu na tome! Mama je skužila da sam kao nešto sklona muzici i htjela me upisat na klavir iako sam ja zapravo htjela gitaru. Postojala je jedna draga susjeda koja je jedina u susjedstvu imala neki instrument i to klavir, pa bi znala pozvonit kod nje na vrata i zamoliti je da malo sviram čitaj, nabadam nešto na njemu! Ona je uspjela nagovorit mamu da me pusti na gitaru jer nju ću uvijek moći stavit na rame kad budem išla nekamo s društvom i svirati posvuda. Tako je i bilo! Počela sam svirat gitaru negdje s 12g. Odonda nije postojalo mjesto kamo nije išla samnom. Svi školski izleti, sva putovanja, a kasnije čak i na faks u Veneciju. Tijekom gimnazije krenula sam pjevanja kod Elvisa Stanića koji se tada upravo vratio iz Beerkleya, snimala prve demo snimke svojih autorskih pjesama kod Olje Dešića koji je tada radio na Radio Opatiji, svirala el. Gitaru u rock bandu Ventili i nedugo nakon toga sa samo 17g. počela pjevati beck vokale sa Šajetom te s njime proputovala Hrvatsku uzduž i poprijeko i tako dobrano upoznala live nastup, publiku i život muzičara. Kasnije kad sam mislila da će moj život biti arhitektura pridružila i ženskoj klapi Kastav kako i priliči jednom ženi, majci, arhitektici, ali to nije drugo trajalo iako je i tamo bilo sjajnih momenata. Na žalost, nisam se odlučila upisati gl.akademiju iako je to djelom zato jer su moji roditelji tvrdili da muzika nije posao i da upišem nešto za „ozbiljno“ moram priznat da sam isto tako bila uvijek i zaljubljenik u crtanje i slikanje pa sam za „ozbiljno“ upisala na arhitekturu u Veneciji koju sam potom završila. Studirala sam arhitekturu, ali muzika je stalno bila tu kao oslonac, utjeha, zabava, zarada. Kad sam završila fax došla je kriza. Malo tko od moje generacije danas radi u arhitekturi i opsaje u njoj. A muzika, moj ”konji za bijeg“ prerasla je iz skrivenog sna u realnost. Naravno, vrata arhitekturi zatvorena nisu, ničemu vrata nisu zatvorena. Radi ono što voliš i što te ispunjava i vjeruj u to te otkrij svoj poseban talet koji vjerujem svatko od nas ima i samo grizi, grizi i idi prema njemu. Vrata se sama počinju otvarati kad tad!

Ella, a tvoja glazbena priča počinje kada?

Ella: Oduvijek je pjevanje bilo nešto što me veselilo.Bila sam vrlo zaigrano i veselo dijete koje bi sa kuhačom u ruci uveseljavalo ukućane glumeći da sam na najvećoj pozornici, i kako smo živjeli u potkrovlju jedne opatijske vile sa vrlo akustičnim stubištem, susjedi iz zgrade su također nebrojeno puta bili primorani slušati moje „koncertiranje“, a prvi nastup na pravoj pozornici doživjela sam već kao petogodišnjakinja u Kristalnoj dvorani Kvarnera u Opatiji zapravo sasvim slučajno. Tada su se nedjeljom održavale matineje za vrijeme maškara, i moj je kostim koji je mama, kao i obično sašila, osvojio je 1. nagradu, pa me voditelj programa pitao ako bih nešto rekla, ili otpjevala na mikrofon. Naravno, rekla sam i otpjevala „CheSera“ od riječi do riječi, a danas kada čujem tu pjesmu preplave me emocije. Kada sam krenula u osnovnu školu, počela sam pjevati u crkvenom zboru gdje sam godinama pjevala kao zborista, a kasnije i solista, mada je tada bilo vrlo nepopularno uopće reći da ideš u crkvu. Prestala sam kada su oni koji su nas „etiketirali“ zbog toga počeli biti najveći vjernici, no nisam prestala pjevati. U međuvremenu sam „otkrila“ i gitaru. Moj je otac znao nekoliko akorda i to mi je bilo dovoljno da poželim svirati, a za to je doznao moj deda iz Zagreba i za Uskrs ’91.  darovao mi je prvu gitaru. Tada sam mu rekla da ću mu sljedeći put kada dođem odsvirati „Knocking on a Heaven`s Door“, međutim,nažalost nikad nisam uspjela jer nas je u međuvremenu napustio. Nadam se da je ponosan sad ako je negdje tamo gore čuje kada je Kiki i ja izvodimo! Nešto kasnije, krenula sam u glazbenu školu Ino Mirković za gitaru i solfeggio, no od klasike me nekako više privlačilo sviranje u društvu uz more. Uskoro su krenule i prve autorske pjesme, demo snimke i top liste na radiju, probe u garažama, i nastupi s tadašnjim bendom“The Docks“- kasnije Dokovi, poznati po navijačkoj himni riječke Armade, da bih se i godinama kasnije igrom slučaja okušala u skladanju himni i to za Prve Riječke mažoretkinje i navijačice, „Riječke djevojke“ i „Skupa smo jači“, navijačke himne, ali sa „ženskom energijom“. U to sam se vrijeme već zaposlila u struci kao dizajner interijera, a vikende sam provodila nastupajući s raznim bendovima ovdje i u Sloveniji,kako to odmilja kažem, skupljala sam kilometre, odnosno osim dodatnog prihoda za kućni budžet, obzirom da nismo baš bili imućni, skupljala sam iskustvo pjevajući različite stilove od latino, jazza, rocka, pa do onih „za svaku priliku“, ali i dalje sam stvarala za sebe kada bih osjetila potrebuli u dugim vožnjama sa svirki da mi brže prođe put. U jednoj od njih je i nastala „Zavavek kuntenta“,na povratku iz Slovenije u gluho doba noći. No, eto, očito je trebala „odležati“ neko vrijeme da bi je tek nekoliko godina kasnije, tada već kao „The Blondes“ predstavile publici na „Čansonfest-u“ u Kastvu i osvojile našu prvu nagradu.Ostalo je povijest!

The Blondes su nastale kako?!

Ella: Prije nekoliko godina i to danas već 20tak, Kiki i ja smo “igrom slučaja“ sjele prvi dan zajedno u školsku klupu opatijske gimnazije E.Kumičić, shvatile da obje sviramo gitare, pjevamo, a i pišemo pjesme, međutim tada još nismo razmišljale da napravimo nešto zajedno misleći da je to preslično pa smo godinama nastupale u raznim formacijama, svaka na svojoj strani. Kiki je otišla na studij arhitekture u Veneciju, ja sam završila kao dizajner interijera, ali naravno, muzika je i jednoj i drugoj cijelo vrijeme bila blizu. Tek kada smo se ponovo srele, počele smo razmišljati o duu zaključivši da je od jedne plavuše koja pjeva i svira bolje samo ako su dvije plavuše koje pjevaju i sviraju i nazvale smo se ”The Blondes“. Pomalo smo počele redati nastup za nastupom, a uz to smo i imale“normalne“ poslove i sve zajedno je bilo teško uklopiti još i s obiteljskim životom i majčinstvom tako da smo shvatile da ćemo morati birati izmedju“sigurnog“ posla i muzike. Srećom odabrale smo ono što nas je više ispunjavalo i veselilo, iako su se mnogi čudili tome. Jednostavno skočile smo u nepoznato i zasad nam nije žao. Zanimljiva anegdota je ta da kad nam je prva svirka bila zakazana prije prve zajedničke probe tako da nismo imale još ni repertoar ni ime. Repertoar smo slagale po principu koja je šta znala. A ime je isto svoja priča!

U srednjoj smo često svirale 4non Blondes, Blondie pa smo od tuda ukrale to Blondes, a član „The“ pa to mora imati svaki ozbiljan band kao The Roling Stones, The Beatles, The Ramones, The Stooges.

Za vas je glazba?

Kiki: Što se tiče stvaranja i inspiraciji ljepota ovoga što radimo je u različitosti i dinamici. Volim kad radimo cover pjesme koja nam se sviđa jer imaš priliku posuditi vrhunski tekst i glazbu i napraviti od njih „svoju“ pjesmu.  Super je i stvarati i novu, autorsku pjesmu jer kad zgotoviš pjesmu za koju misliš da je ludilo a u koju si unesao i svoju emociju predivan! Osjećam se baš kao da sam zaljubljena! Luda energija u trbuhu, ne treba ni jesti ni spavati što je super jer si  često možemo dozvoliti tako se osjećati.  Zatim stvarati aranžman pjesme, raditi u studiju odnosno realizacija je ko plod te tvoje ljubavi i jedva čekaš poslušati kako će ispast. A nastupi i kontakt s publikom e to je na neki način vođenje ljubavi! Puno emocija i izmjena energije ako si s publikom na istoj valnoj duljini naravno. Odabir aranžera tj producenta nije lak posao. Treba pronaći nekoga s kim ćeš kliknut, koji razumije tvoj glazbeni način razmišljanja, pravac i stvarno smo teške po tom pitanju. Još uvijek nam je naše pjesme (djecu) teško skroz prepustiti nekome bez da se miješamo i sugeriramo, a to ne vole svi! Ali mi vidimo, čujemo kako bi pjesma trebala zvučati i teško ti je čuti nešto potpuno drugačije, mada je tako drugačije možda komercijalnije, unosnije no nismo spremne na kompromise po pitanju muzike. Muzika nam je ljubav! A ljubav ne želimo prodavati i kurvati! Mada se znalo desiti da ti na prvu nečiji aranžman ne legne a onda nakon par puta skužiš da je je i to viđenje super! Proljetos sam metodom preslušavanja muzike naišla sam na jednog dečka čiji mi se rad zaista svidio, a to je mladi riječki glazbenik Darko Terlević (The Siids, Boris Štok, Morso). Kad nam je poslao prvu verziju pjesme „Obrni na valcer“ pomeo nas je aranžmanom! To je bilo to! Pročitao nas je od prve! Jedva smo dočekale da je izvedemo s cijelim orkestrom na festivalu. To je poseban osjećaj!

Za kraj…

Kiki: Volim ono što trenutno radim i svim srcem i mogu reći da samo blagoslovljene što nam  se ideje ostvaruju. Namjeravamo snimiti još nekoliko pjesama i onda izdati album u suradnji sa Croatiom Records sa kojom već imamo sklopljen ugovor. Kad bi se tako nastavile realizirati, graditi i rasti u glazbi bila bi presretna jer tu se uvijek ima što za reći samo da postoji i jedan čovjek koji želi slušati što imaš reći i vjeruje u tebe. Voljela bi ostvariti i neke nove suradnje i dalje istraživati sebe kroz glazbu.

Uglavnom, nikada ne prestati stvarati!


Foto Ira Tomić & John Kardum

Zahvala Cukarikafe

Pripremila: Maja Vizjak

ADVENT NA GRADINI