ZTC

Vava je dosad objavio nešto manje od dvadesetak albuma, s raznim postavama – od Laufera, Blagdan Banda, Mona, te solističkih instrumentalnih blues ambijentalnih. Surađivao je tijekom proteklih godina s nekada matičnim sastavom En Face, s Mr.Leejem & IvaneSky, Urbanom (nakon razlaza Laufera), E.N.I., Denis&Denis, Paraf…

Trenutno mu je sva energija uložena u novi, drugi album grupe Turisti. Spisateljsku karijeru sprovodi u djelo paralelno s onom rock muzičara. Osnivač je neformalne književne skupine Ri Lit koja redovito nastupa po Hrvatskim gradovima, a najčešće u Rijeci. Dosad je objavio tri naslova: Odstranjivač ljubavi (2012), zbirka kratkih priča i kraći roman Oklijevanja; Srce od gume (2014), roman, te Canzoni d’una volta (2017), autobiografski zapisi iz života. Više o Vavi možete saznati na https://hr.wikipedia.org/wiki/Vlado_Simcich_Vava

Facebook: https://www.facebook.com/turistibend/

Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=F0Fn1uUCNbo

Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=FuR1v5I0bLI

Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=a04ZbMMsPoY

Youtube: https://www.youtube.com/watch?v=HRZYGHf4AwY&t=31s

PLEASE TO MEET YOU, I HOPE YOU GUESS MY NAME!

Nisam nikad volio nedjeljne ručkove, niti restorane. Ali u školu sam odlazio uredno pa sam je i završio. Suprotna očekivanja nisu niti postojala. Uz malu pomoć voćnih proizvoda uspio sam upisati i fakultet, ali katkad sam osjetio da bi me pogledi nekih od profesora mogli spržiti pa sam napravio kratku pauzu. Dok su oni kronološki odlazili prema mirovini, strpljivo sam čekao, a klub Palach mi je postao pravi a ne alternativni dom. Ondje sam se igrao DJ-a. Godinama sam puštao ploče koje mi se sviđaju, a one koje nisu sam vremenom zavolio. Sugestibalan sam, nema mi pomoći. Potom sam se naglo otrijeznio i vratio se na fakultet pa sam uskoro diplomu profesora književnosti spakirao u kantun ormara s odjećom iz 80ih. Iz nekog neobjašnjivog razloga držao sam se žičanog vrata gitare koju sam kupio u robnoj kući Korzo. Pomislio sam da u tome leži moja budućnost. S istom zabludom živim i danas.

Kako je sve krenulo?

S mojom sestrom sve je bilo zafrknuto. Starija je, pametnija i znala je manipulirati roditeljskim nadnicama pa je ušparanim novcima kupovala ploče. Krišom sam ih slušao kad god je nije bilo. Ne jako glasno jer sam bio kukavica. Nastojao sam izbjeći konflikte s njom jer smo imali labavi dogovor da će me ponekad odvesti i na neki pravi koncert. Muljala je. Nikada to nije napravila. Sve sam bacio na kocku onog trenutka, prosinac 1973., kad je u kuću stigla singlica 20th Century Boy. Adio mozak, dobar ti dan rokenrole! Kao poludjeli narkoman na super spidu dohvatio sam reket za tenis i klečio u ekstazi s tim soundtrackom u pozadini. Višekratno. Nakon toga nisu pomogle ni molitve ni psiholozi, biljke niti farmaceutski proizvodi. Bio sam inficiran gitarom. Ipak, najprije sam se upustio u jednostavniju aktivnost  – kolekcioniranje longplejki. Nije zahtjevno, odeš u butegu i pokažeš prstom na primjerak nosača zvuka i gotova stvar. Gitara je, međutim, tražila: 1. posjedovanje instrumenta, 2. strpljenje, 3. talent. Manjkala su mi prva tri čimbenika. Puno kasnije ipak sam se usudio, s punih osamnaest, zatvoriti se u sobu s pravim električnim primjerkom. Slabo sam napredovao, prsti me nisu služili baš kao ni danas, ali sam ustrajao. Autopsija će pokazati da sam jednostavno bio predoziran Stonesima i da se upornošću može zavarati nedostatak vještine. Kakva promašena teza!

Kada ne sviraš….

Najčešće sam dostupan ranim jutrom na potezu od zgrade do vrtića. Tamo me, naime, odvodi kći. Poslije se zamijenimo pa ipak ona ostane u odgojnoj ustanovi dok se ja posvećujem drugim aktivnostima. To najčešće uključuje džogiranje, pa apsurdno lupanje po gitari. Ili pisanje. Kuckanje po staroj zelenoj Unisovoj pisaćoj mašini. Ona je bila i svjedokom moje prve knjige ‘Odstranjivač ljubavi’. Katkad volim proučavati i biografije mojih roditelja i ostale rodbine, ali kako sam više sportski tip intelektualno ne stojim baš najbolje pa se ograničim na iščitavanje tuđih radova. Ne iziskuje veći napor, stvarno ne. Potraga za šparugama me, međutim, ispunjava neobjašnjivom ljepotom postojanja. Dakle, prilično sam društven tip.

Za kraj…

Budući se krećem u životu isključivo slijedeći nejasne signale intuicije pretpostavljam samo da se neću baviti izgradnjom svemirskih brodova, ali veranje po drveću ne bih volio isključiti iz daljnjeg postojanja. Kao ni putovanje s obitelji u Patagoniju. Iz sasvim skrivenih razloga i posjet Las Vegasu dolazi u obzir!

Život je podijeljen na dva dijela. Onaj koji maštaš i onaj koji realiziraš. Ponekad su slijepljeni poput sijamskih blizanaca, ali uz malo hrabrosti da ih se u potpunosti razdvojiti.


Pripremila: Maja Vizjak

Fotografija: Deny Balaban

Zahvala: Book caffe Dnevni Boravak

 

 

Vaši komentari
DUX NEKRETNINE