AVON

­Luka Benčić počeo se baviti glazbom u četvrtom osnovne, kada je upisao harmoniku i solfeggio u osnovnoj glazbenoj školi Ivan Matrljan na Trsatu. Tu je stekao osnovnu glazbenu naobrazbu u teoriji i u praksi, a škola je uključivala i pjevanje u zboru, kao i orkestar harmonika u kojoj je bio jako dobar. Nastupali su čak i u Italiji, u Vili Manin pored Udina, gdje je godinama kasnije gledao Bruce Springsteena, samo što je tada bio osmi razred pa nije bio svjestan koliko je to cool. Sa zborom je naučio puno o vokalnim harmonijama, a s orkestrom o sviranju s drugim ljudima, slušanju i nadopunjavanju drugih, rasporedu instrumenata u zvučnoj slici i slično, a sve su to kasnije, zajedno sa solfeggiom, bila korisna znanja kada je počeo učiti gitaru. Harmonika, kako je bio stariji pri završetku osnovne škole više ga nije zanimala, iako je ostao u glazbenoj školi paralelno je počeo svirati gitaru jer je zavolio rock’n’roll. Harmoniku nije doživljavao kao r’n’r instrument što mu kasnije biva žao što ju je zapostavio, iako ju je svirao na nekim albumima My Buddy Moosea. Gitaru je učio svirati sam na način da si je nacrtao žice i onda koristeći teoretsko znanje, označavao pozicije za akorde. Kada je pohvatao sheme, počeo sam skidati pjesme prisjeća se Luka. U početku su to bili KUD Idijoti, Zabranjeno pušenje, Idoli i novi val, Sex Pistols, Ramones i punk bendovi, pa Nick Cave kojeg je dosta rano počeo slušat, pa onda i Beatlesi, Stonesi, pa garage rock bendovi. Za vrijeme srednje vladao je velikom pjesmaricom i htio je svirati u bendu, što je i realizirao u drugom srednje, kada je osnovao svoj prvi pravi bend.

 

Luka Benčić

ZTC

Tvoj prvi nastup s bendom je bio? Kako su izgledali tvoji r’n’r počeci?

Prvi sam nastup s bendom, čak se sjećam i datuma jer sam ga bio napisao na zid u svojoj tadašnjoj sobi, imao 20. studenoga 1993. u Palachu. Bila je to neka smotra srednjoškolskih bendova na koju smo se prijavili. Na proljeće 1994. počeo sam svirati s Avlijanerima, koji su u to vrijeme bili respektabilan mladi bend i slovili su kao nove riječke nade. Svirao sam prvo klavijature jedno kratko vrijeme, za što mi je bilo korisno poznavanje harmonike, a kasnije gitaru. U godinama koje su slijedile imao sam dosta bendova, od kojih su najzanimljiviji bili Breje koze i naravno The Stoned Cows. Tamo sam svirao orgulje, izvodili smo neku našu varijantu 60’s garage rocka. Nismo imali puno nastupa, ali smo tu u Rijeci imali neku vrstu kultnog statusa. Bio je to super bend. Kasnije, kada su 2004. osnovani My Buddy Moose, tri člana The Stoned Cowsa, Jasmin, Pišta i ja, prešli su u novi bend. Četvrti, Matko, svirao je sa mnom u Brejim kozama, tako da smo ekipa koja već preko 20 godina svira skupa.

Ona je nastao i My Buddy Moose…

My Buddy Moose su nastali iz potrebe da stvaramo muziku kakvu smo u to vrijeme intenzivno slušali, a to je bila neka varijanta onoga što su zvali americana. Iako, americana možda i nije pravi termin jer ga kritičari, uglavnom, koriste za nekakvu akustičnu glazbu, varijantu nekonvencionalnog countryja i folka. U našoj muzici nema puno akustičnih instrumenata, a country je tu samo u tragovima. Najviše su na nas utjecali bendovi kao što su Green on Red, The Dream Syndicate, Jayhawks, Long Ryders, Uncle Tupelo, Son Volt, pa Gram Parsons, Steve Earle, Jimmie Dale Gilmore, pa Calexico, s kojim uskoro sviramo u Rijeci!

Ali uz svu dobru volju, veliku želju za muziciranjem ono šta je potrebno ili presudno za održati se jest faktor sreće koji vas nije mimoišao…

Imali smo te sreće da je negdje 2005. naš prvi demo došao u ruke Dalibora Pavičića iz Bambi Molestersa. Dalibor je tada radio kao A&R za izdavačku kuću Dancing Bear i ponudio nam je snimanje i izdavanje albuma, što smo, naravno, prihvatili. Također, zahvaljujući tim demo snimcima, još prije prvog albuma, početkom 2005. počeli smo nastupati u Zagrebu, pa u Splitu, Dubrovniku i svuda po Hrvatskoj, tako da smo, do oficijalnog izdanja, već imali solidan koncertni staž. Negdje u vrijeme prvog albuma uspostavili smo suradnju s jednom austrijskom agencijom, tako da smo održali nekoliko koncerata po Austriji. Imali smo i nastup na Inmusica, s Franz Ferdinandom. Kada je album izašao 2006. godine, portal Muzika.hr ga je proglasio albumom godine. Bilo je to super vrijeme, kao što je super i sadašnje, kada iza sebe imamo četiri albuma i brdo nastupa po svuda.

Kako izgleda kreativni proces muziciranja u vas?

Kada radimo pjesme, prvo napravim glazbu, tekst nastaje puno kasnije, nekad i uoči samog odlaska u studio. Najvažnije mi je da glazba savršeno funcionira, a tekst već nekako legne na svoje mjesto. Nakon tolikih godina, svašta se tu već nakupilo, što se tiče inspiracije. Od americane koja je bila na početku sve do nekakvog jazza, atonalne glazbe, pa i latinoameričkih formi. Uvijek nam je bilo jako bitno da to bude dosta kompaktno i da, unatoč brojnim utjecajima, uvijek nepogrešivo zvuči kao My Buddy Moose. Realno, najviše inspiracije crpimo iz samog čina sviranja. Redovito imamo probe i uvijek vrtimo nešto novo, ne želimo kao bend stajati na istom mjestu.

Koji je tvoj đir po gradu, gdje te se može sresti?

Zadnjih godina nisam nešto lud za večernjim izlascima, tako da me se najčešće može sresti u nekom dnevnom điru. Volim kafiće tipa Dnevni boravak, Bard, Kings i slično, donedavno Nemo, koji se, nažalost, zatvorio. Vikendom idem na tržnicu pa pijem kavu na kafićima oko place. Ponekad idem na koncerte, tako da se muvam i po mjestima gdje se svira, tipa Palach, Pogon kulture… To je, manje-više, to.

My Buddy Moose zajedno s Calexico nastupaju 13.8.2018. u Ex post Delta. Pitate se gdje kvalitetno izaći u ponedjeljak jedno ljetno veče…

Foto Nikki Vancaš

Zahvala BarBar

Pripremila: Maja Vizjak

ZTC