Kristina Barišić je riječka redateljica koja iza sebe ima dugi niz zapaženih videospotova, fotografskih priča i kratkometražni film prvijenac Glavno jelo koji je nedavno nagrađen u Parizu na South East Eureopean Film Festivalu u konkurenciji za najbolji kratki film. Jedna od suosnivača Poligona, udruge koja se bazira na proizvodnji filma i multimedije, dio je Distune promotion obitelji, nezavisne booking i promo organizacije iz Rijeke i producentica Impulse festivala. U lipnju Glavno jelo još možete pogledati na programima Festivala Mediteranskog filma u Splitu i na Danima hrvatskog filma u Zagrebu. Više o Kristini možete saznati na

Web stranica: http://kristinabarisic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/glavnojelo/?modal=admin_todo_tour

Instagram: https://www.instagram.com/kristina__barisic/

Tumblr: https://kristinabarisic.tumblr.com/

Kako je sve krenulo?

Nije to bio jedan isključiv moment ili situacija, to se gradilo godinama dok se nije dogodio boom, tras i paf u mojoj glavi. Situacija je bilo mnogo, uvijek me vuklo u vizualno, u to nema sumnje. Tamo davnih dana, u osnovnoj školi, često sam hodala okolo s blokićem u koji sam stalno crtala. Negdje u isto vrijeme sam postala oduševljena kolažima koje sam i sama slagala jer su mi zaokupljali pažnju gdje god da se okrenem, fotke također, a o filmovima da i ne govorim. Dječjim korakom u srednjoj školi, s 15 godina, počela sam se baviti videom. Iz čega je slijedilo nekoliko kratkih eksperimentalnih filmova, koji su kasnije vodili do glazbenih spotova pa naposljetku i filma. Prvi scenarij koji sam napisala zvao se Ugriz na mjesecu negdje početkom mojih 20ih, dobrano je odležao u ladici, onako za svaki slučaj da skupi malo patine, da odleži, nadajući se da će postati bolji s godinama. Nažalost to nije bio slučaj. Cijelo to vrijeme ideje su i dalje neurone činile aktivnima te tako nikad nije bilo mira kod mene. Kada bih pogledala neki, meni dobar, film znala bih o njemu razmišljati još danima (tako je i dan danas).

Tvoj kreativni proces izgleda…

Ima to malo veze i s mojom hiperaktivnošću, koja kad me nešto inspirira, skoči ko’ živa na termometru pa ne mogu prestati brbljati i razmišljati o idejama ili meni nekim novim saznanjima. Onda momentalno odem pod tuš da se skuliram i taj dan ne pijem kavu. Ti filinzi nikad nisu jenjavali, dapače živim s njima svakodnevno, u mojoj kući se osjećaju dobrodošlo i vrlo im je ugodno. Baš iz tog razloga veselim se novim projektima i ostavljam sve opcije otvorene.

Kako se stvara film?

Ideje su svuda. Što više vježbam mozak, razvijam neku ideju, to mi ih više pada na pamet, kao i svima. Nekad je dovoljno samo slušati, ne trebate ništa izmišljati, a nekada ipak treba malo zagrebati dublje, prošetati se, izaći van, čitati ili pogledati nešto novo. Često znam zapisati što me zagolica u datom trenutku, bilo da čujem kako netko nešto priča u busu ili na cesti, u dućanu ili na kavi. Totalno lude stvari možete čuti na najneočekivanijim mjestima. Kad skužim što bih, bacim ideju na papir, zapratim je vizualnim moodboardom, prvo sebi za gušt citirajući trenutnu estetiku koja mi se vrzma po glavi a onda krenem dalje u piskaranje i razradu, bilo da se radi o spotu ili u ovom slučaju filmu. Dakako film ima svoj jezik, pristup je složen, radi se o sedmoj umjetnosti koja povezuje niz umjetnosti u jednu cjelinu, gdje se svašta dogodi putem, ali to ne znači kad spremam spot da ne uključujem moždane vijuge. Ima i tu posla itekako.

Kako se najbolje educirati u domeni filma i produkcije? Kako je kod tebe išao taj proces?

U Zagrebu je Akademija dramske umjetnosti. Kod mene ništa nije po pravilu i to mi se sviđa. Mora bit malo punka. Završila sam povijest umjetnosti i filozofiju nakon čega sam skužila da bi ipak malo manje filozofirala u teoriji a malo više u praksi. Ajmo reći autodidakt, uz puno dodatne edukacije.

Gdje te inače možemo sresti?

Na dobrom koncertu, izložbi, predstavi, filmu i za kompom.

Za kraj vizija…

Stvaranje je bezobrazno sebičan, ali i jedan od najboljih osjećaja koji ruši granice nemogućeg. Svojevrsna katarza. I zato ne očekujem ništa, jer sam jedino tada spremna na sve.

Ljudi se konstantno uspoređuju zato više i ne vjeruju da je nešto moguće. Pošto sam ja neobuzdani romantik koji ne ljubi pravila, bez da trepnem tvrdim da treba pičit svoj film koliko god zahtjevno bilo putem. Kapa dole odvažnima.


Pripremila: Maja Vizjak

Fotografija: Deny Balaban

Zahvala: Cacao

Vaši komentari
DUX NEKRETNINE