Menu
valusek1

Grad koji kreira: Kava, kolač, aparat za varenje Ivana Valušeka

Ivan Valušek rođen je 1985. u Rijeci, veći dio života živio je u Opatiji, a trenutno s obitelji na Grobniku gdje u obiteljskoj kući ima atelier. Nakon završene Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Rijeci studirao je i 2010. godine diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Gračana. Osim kiparstvom aktivno se bavi glazbom i nastoji kombinirati te dvije umjetnosti u čemu je jako uspješan. Izlagao je na više samostalnih i skupnih domaćih i inozemnih izložbi te sudjelovao na domaćim i inozemnim likovnim kolonijama.

Maja Vizjak, Ivan Valušek

Više o Ivanu možete saznati na:

Facebook:  Ivan Valušek

Web: http://ivanvalusek.wix.com/ivan-valusek

Sobolab: https://soundcloud.com/soundofbosket

Kako izgleda tvoj kreativni proces?

Kada izrađujem skulpture imam osjećaj kao da sviram neku improvizaciju; imam temu, ljestvicu emocija koje nastaju suodnosom linija, masa, ritma i u konačnici forme. Za mene je to neka vrsta meditacije. Najčešće izrađujem skulpture od varenog željeza, direktno u materijalu bez predhodne skice. Proteklih par godina intenzivno radim i izlažem ciklus radova „Struktura stvaranja“, ali radim i u drugim materijalima.

Znači ništa bez glazbe, u čemu te u potpunosti razumijem jer i kod mene je stvaralaštvo i glazba u korelaciji….

Što se glazbe tiče apsolutno je nepohodna. Prožima sve aspekte mog života. Inače glazbu snimam u suradnji i koprodukciji s kolegom Ivom Opančarom u produkciji pod imenom Sobolab tj. sobni laboratorij, Sound of Bošket. Do sada smo snimili nekoliko autorskih instrumentalnih skladbi za potrebe dokumentarnog filma. No primarni cilj je eksperimentiranje sa zvukom.

i…

Kreiram i izrađujem gudačke instrumente od recikliranih materijala te iste koristimo u produkciji Sobolaba. Neke od njih izradio sam za potrebe predstave „Dobri čovjek iz Sečuana“ u produkciji Lenke Udovički i odsjeka za glumu i medije Akademije primjenjenih umjetnosti u Rijeci, u kojoj sudjelujem kao izvođač, a neke za projekt Mr Lee & Ivanesky, Damira Martinovića- Mrleta i Ivanke Mazurkijević.

Vidjela sam tvoje instrumente i pozitivno sam se iznenadila kvalitetom zvuka i rasponom tonova koji se mogu postići na naizgled primitivnoj napravi, a ideja je i više nego originalna! Koliko je trebalo da zaživi te usavršiš sviranje na njemu?

Prvi instrument tog tipa napravio sam pred dvije godine od tada se uz mnoge preinake štimanja i  naravno eksperimentiranje njihov broj popeo na nekih desetak instrumenata. Dok ih izrađujem nije mi bitna estetika, nego njihov zvuk. Koristim najčešće razni otpad  i to cijevi, boce, limenke. Ideja je od smeća napraviti proizvod koji funkcionira i naravno svirati ga te snimati. Za nauciti svirati potrebno mi je par dana, ovisno o instrumentu i njegovim mogućnostima, a  vještinu sviranja usevršavam svaki dan.

Poslušala sam glazbu koju si snimio i mogu zamijetiti da je ambijentalno filmska. Zvuči kao da imaš zbir ljudi koji izvode djelo ali u njoj si u biti *one man band*. Jesi i inače *solo igrač* ili se znaš *igrati s drugom djecom*?

Znam se igrati i sa drugom djecom naravno! Tada je to drugačije, svatko ima neku svoju ideju pa je potredno ujediniti više senzibiliteta. Svirao sam sa više bendova, i svaki od njih je priča za sebe. Volim stvarati glazbu sa drugim ljudima jer interakcija uvijek izrodi nešto zanimljivo.

A svira i tvoj sin, možda sljedeći put budem imala više sreće pa mi zapjeva nešto spontano. Nego, možda neka ideja obiteljskog art muziciranja?

Svog sina nastojim kroz igru naučiti sve što znam.

Kad nešto radim, dopustim mu, a sada ima 4 i pol godine da sudjeluje u procesu, ponekad on i sam dobije želju da nešto napravi. Najdraža igračka mu je baterijska bušilica. Što se tiče obiteljskog muziciranja za sada to radimo u svoja 4 zida.

Osim po Lovranu gdje si ostavio jaki trag, aka skulptura, gdje te se može sresti?

Jako volim Lovran i sretan sam da sam dobio priliku postaviti dvije javne skulpture u njegovim parkovima, zapravo to su prve javne skulpture u Lovranu, ako ne računamo spomeničku baštinu. Osim u lovranu imam još dvije javne skulpture, u Sinju i u parku skulptura Marušići u Grožnjanu.

Gdje se Ivana može sresti u slobodno vrijeme, ako ga uopće imaš?

Slobodno vrijeme provodim sa obitelji, sviram, smišljam instrumente, nešto betoniram ili varim oko kuće. Uglavnom uvijek nešto radim jer u radu je spas.

S Ivanom se zaista dugo nisam susrela i na ovoj kavi i kolaču izvrtili smo mnoge teme, najmanje o umjetnosti. Naime njegova majka je i mene uvela u umjetnost, u njezinoj školi naučila sam crtati, a kasnije i slikati u moje gimnazijsko doba. S vremenom se razvila čvrsta konekcija, u biti radi se o grupici pozitivnih ljudi istih interesa koji relativno slično funkcioniraju. Nije nužno se vidjeti ili čuti svaki dan, bitni su oni iskreni i sadržajni razgovori koje možemo voditi ne razmišljajući i kalkulirajući za izrečeno, a oni se dešavaju svaki put kada se sretnemo, makar se ne vidjeli i po 10 godina koliko je prošlo od zadnjeg susreta s njegovom majkom koja sada živi u Kaliforniji. Nas troje ručali smo skupa neki dan i proveli ugodno popodne. Mi smo ljudi koji kroz život idemo sa srcem i dušom i to nas povezuje!

PRIPREMILA: MAJA VIZJAK

FOTO: IVA KJAER I PRIVATNI ARHIV UMJETNIKA

ZAHVALA: RICA

Vaše mišljenje nam je bitno!