skip to Main Content
MENU
Grad koji kreira: Kava, Baby cake, baletne cipelice Marine Koprivnikar

Grad koji kreira: Kava, Baby cake, baletne cipelice Marine Koprivnikar

Marina Koprivnikar po zanimanju magistra povijesti umjetnosti i filozofije no njezina prva i velika ljubav je klasični balet. Za sebe ističe da je prava Sušačanka, od Osnovne škole „Pećine“, pa Prvu sušačku hrvatsku gimnaziju onda i Filozofski fakultet sve je završila na „onoj“ strani grada! Kroz studij radila je 4 godine i na Radio Sovi, studentskom noćnom programu kao glazbena urednica, novinarka za kulturu i glazbu, voditeljica. Majka je četverogodišnjeg dječaka koji se zove Fran. Cijeli svoj život aktivno prati baletne predstave i riječku baletnu scenu i ne može bez te kulturne hrane živjeti, a zašto? Odgovor je jednostavan jer balet će uvijek biti dio nje i njezinog stila života. Više o Marini možete saznati na:

Facebook: Marina Kaperich

Instagram: kapericciosa

Marina Kaperich

 

Tvoji prvi baletni koraci…

Moji prvi plesni koraci datiraju od 1995. godine, kada sam počela pohađati tečaj ritmike i baleta pri Domu mladih kod poznate nam „tete Tereze“, danas Društvo za ples i rekreaciju „Rotondo“. Imala sam tek 4 godine i odmah sam se zaljubila u ples, ali prije svega u klasični balet, glazbu, kostime, papučice i sve što svaka djevojčica voli i sanja o tome što bi htjela postati kad odraste –  balerina! Tri godine kasnije, u plesnu dvoranu nas je posjetio jedan fin i uglađeni gospodin, obučen u tvid odijelo, neću nikad zaboraviti. On je bio Leo Stipaničić, tadašnji ravnatelj Baleta pri HNK Ivana pl. Zajca, priznati i uspješni baletni pedagog koji je bio u potrazi za novim djevojčicama balerinama. Tražio je potencijalne djevojčice koje bi došle na audiciju za klasični balet. Tada ja nisam naravno znala o kome je točno riječ već mi ga je bilo zanimljivo promatrati i slušati njegove upute koje sam morala pratiti i pokazati mu što sve mogu. Da bi na kraju gospodin Stipaničić odabrao nekoliko djevojčica iz grupe, uključujući i mene da prisustvujemo audiciji za klasični balet u Baletnom studiju ovdje u Rijeci.

Tvoja prva baletna audicija izgledala je kako?

Došavši na audiciju, shvatila sam koliko je to ozbiljno i sve strogo bilo propisano: morali smo na sebi imati triko ružičaste boje (bez suknjice), hulahopke boje kože, ružičaste baletne papučice te visoko podignutu kosu u punđici. One djevojčice koje nisu imale sve te kriterije ispunjene, nisu mogle uopće pristupiti audiciji. I to je bilo ono što me već kao malu sedmogodišnjakinju uplašilo. Kad je došao red na mene, ušla sam u dvoranu, odradila sam nekoliko vježbi na štangi, na sredini, testirali su mi gipkost, otvorenost kukova, sluh, ritam… Tu sam audiciju prošla, međutim odlučili smo mama, tata i ja da nisam spremna na takvu disciplinu i težak rad „pun znoja, krvi i suza“. Gospodin Stipaničić je bio jako tužan našim izborom i rekao je mojoj mami kako imam Božji dar i da ne smijem potratiti svoj talent. Iduća audicija je bila 4 godine poslije, dakle kad sam već bila šesti razred osnovne škole. Došla sam ponovno na istu audiciju, s mišlju da ne mora značiti da ću opet proći, ako već jesam prije. Bila sam svjesna kako se tijelo brzo i radikalno mijenja u tim godinama i da postoji mogućnost da ne prođem audiciju. Na sreću to se nije dogodilo i počela sam aktivno pohađati satove baleta. Svaki dan, dva sata. I tako sam počela plesati pravi, klasični, bijeli balet, a svako toliko mi se vraćala rečenica gospodina Stipaničića, koji je rekao mami prije toliko godina: „Vaša kći ima nešto u sebi. Nešto Bogom dano!“

Put te odveo i u Zagreb…

Došla sam u srednju baletnu školu na Gornjem gradu, odradila vježbe na štangi, sredini, skokove uz pratnju korepetitorice na klaviru. Tražili su me da obujem i špice, tako da su mi mogli vidjeti raspon rista, ispruženost koljena i još puno drugih finesa i detalja, koje jedan perfekcionistički posao poput baleta traži. Nakon što sam provela dva sata u dvorani prošla sam audiciju. Ja sam bila presretna, kao i mama. Dobila sam potvrdu od struke van svoje rodne Rijeke, u Zagrebu, gdje me nitko ne poznaje. I na tome sam im zahvalna. U Rijeci sam i dalje išla na balet, maturirala sam u gimnaziji, upisala na fakultetu povijest umjetnosti i filozofiju. Nažalost, baletne probe nisu bile svakodnevne i toliko jako intenzivne kao na početku.

Kako je biti mama balerina?

Kad sam već bila na četvrtoj godini studija, plešući balet uz povremena statiranja u predstavama, dogodila mi se trudnoća. Koliko god sam u tom trenutku bila uplašena misleći kako nikad ne možeš biti dovoljno spremna za majčinstvo, život se poigra tobom. I hvala Bogu da je, jer sam otpočetka imala podršku svoga dečka, obitelji, prijatelja, pa čak i fakulteta. Zadnji baletni nastup prije „porodiljnog“, imala sam statiranjem u predstavi „Ljepotica i zvijer“ u prosincu 2013. godine. Što je prilično impresivno, još sam uspjela stati u prilično uski kostim za tu predstavu koja se reprizirala već šestu godinu. Na kraju se sve dobro (po)složilo i ono što definitivno mogu potvrditi jest da je sve stvar dobre organizacije. Najesen 2014. godine vratila sam se baletu i vježbama, privodila studij kraju, vodila brigu o Franu uz maksimalnu podršku okoline. Moram priznati kako mi je bavljenje baletom dalo puno velikih prednosti pri samom porodu i drago mi je da tijelo pamti sve sate, dane i godine provedene u baletnoj dvorani. Od same izdržljivosti, otvorenosti, što sam uvijek i stalno u pokretu… Sve mi je to uvelike pomoglo kako u nošenju trudnoće, tako i nakon nje. Danas kada kažem da sam balet privremeno stavila na pauzu, pritom mislim da mu se planiram vratiti, bilo to u rekreativnom smislu ili možda pedagoškom.

Današnje djevojke i dečki mogu biti zahvalni na toliko mogućnosti i prilika po pitanju broja plesnih grupa u Rijeci i što je otvorena osnovna baletna škola na Vežici, kada ona nije postojala u moje vrijeme. Marina savjetuje svim djevojkama, ženama i majkama kako ne treba odustati od svojih snova, težnji i želja i da se zaista sve može kad se hoće uz podršku najdražih i najbližih! A ja bih dodala da intenzivno žive šta samo sazrijevanje može dati…

Naša mlada mama Hana Kalac pripremila nam je nešto iz svoj knjižice recepata namijenjenih maloj Mili i to Plazma cake. To je idealan kolač za najmlađe za koji i oni nešto stariji pitaju za repete!

Plazma Cake

300 g mljevenog plazma keksa, 250 g maslac, 260 g šećera u prahu, 100 g čokolade za kuhanje, 250 g mljevenih oraham, 1 čaša soka od naranče, domaće vrhnje za šlag

 

Prva kora: 125 g istopljenog maslaca, 130 g šećera u prahu i malo soka od naranče sve umutiti i staviti u frižider da se malo stegne.

Druga kora: 300 g mljevenog plazma keksa, 125 g istopljenog maslaca, 130 g šećera u prahu, 100 g istopljene čokolade za kuhanje i malo soka od naranče sve umutiti i staviti u frižider da se malo stegne. Ukarsiti s finim domaćim šlagom od vrhnja jer za najmlađe samo najbolje i najslađe!

 

Hana Kalac

Hana Kalac tijekom dana pravnica, popodne kuharica, navečer blogerica, vikendom putnica, u modu zaljubljenica, a u duši sanjalica. Žena, majka, kćer, sestra i prijateljica koja pokušava iskoristiti svaki dan u maksimalnom uživanju, ljubavi i sreći!

Svakako posjetite njezin blog http://hadoka.hr/ !

Foto Nikki Vancaš

Zahvala Charlie bar

Pripremila: Maja Vizjak

 

Vaši komentari
Back To Top