skip to Main Content
MENU
Grad koji kreira: Kava, Apple Rose, kist Sare Lucasi

Grad koji kreira: Kava, Apple Rose, kist Sare Lucasi

Sara Lucasi nakon Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci i završenog smjera za grafički dizajn, upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, gdje na drugoj godini bira slikarstvo kao modul. Iako cijelo vrijeme slika, usputno dvije godine luta kroz razne medije; od fotografije, videa, stakla, do oblikovanja nakita, ali na četvrtoj se godini u potpunosti posvećuje slikarstvu s kojim je 2017. diplomirala i dobila pohvalu za uspješnost na diplomskom studiju. Od tada ju slikarstvo ne napušta, a ne napušta ni ona njega. Danas, stvara i živi u jednom prostoru tako da su joj se te dvije sfere u potpunosti ispreplele. Iako je u Rijeci znaju kao Saru Matejčić, više iz formalnih razloga, stvara pod imenom Sara Lucasi. To je djevojačko prezime njene mame i oduvijek joj je izgledalo i zvučalo prekrasno. Kao studentica sudjelovala je na brojnim zajedničkim izložbama od kojih izdvaja Festival znanosti 2015. i 2016 godine, skupnu izložbu *Introspekcija* u galeriji Laurus, Tjedan dizajna 2016. i 2017. godine. i zajedničku izložbu diplomanata APURI. Imala je jednu samostalnu izložbu *Samostvaranje* u sklopu umjetničke manifestacije Ilica Kulture. U studenom 2017. na Prvom salonu minijaturne umjetnosti *Rijeka Mini Art*, osvojila je prvu nagrada u kategoriji slikarstvo za iznimnu umjetničku vrijednost radova Traumdenken.

Sara Lucasi

Više o Sari možete saznati putem osobne web stranice: www.saralucasi.com

Facebooka: https://www.facebook.com/sara.lucasi.1

Instagrama: https://www.instagram.com/saralucasi/

Kako je sve krenulo, iz obiteljskoga okruženja?

Dolazim iz obitelji gdje se uvijek cijenio ručni rad, tako da sam imala prilike vidjeti kako se stvari rade, ali da je i sasvim normalno da se vrijeme provodi u nekoj vrsti kreativnog rada. Bila sam dosta mirno i samozatajno dijete pa sam se najugodnije osjećala u tim trenucima stvaranja, a red i disciplina su mi valjda bili urođeni pa kada sam se nečega uhvatila, nisam to napuštala. Likovni mi je naravno bio najdraži predmet i umjetničku školu sam si već rano postavila kao cilj. Zanimljivo mi je promišljati o tome kako je sve krenulo, zbog toga što vidim da je taj moj čin stvaranja u osami ostao prisutan cijelo vrijeme.

Fizički proces rada izgleda…

Za sve radove predložak mi je digitalna fotografija visoke rezolucije. Fotoaparat uvijek imam u blizini i njime bilježim sve što treba i ne treba. Kasnije se stvarima vraćam, pa ih brišem ili kadrove režem i montiram. Ali samu fotografiju uvijek imam potrebu prevesti u medij slikarstva. Svaki dio predloška onda mogu uvećati i pomno proučiti i tako dodatno naglasiti svaki detalj. Svim dijelovima fotografije kroz slikanje manipuliram na način da jače kontrastiram boje, sjene i osvjetljene dijelove i tako na slici kreiram novi osjećaj realnosti koji na samoj fotografiji nije bio vidljiv; nastojim prevazići samu fotografiju kako bi vratila vibrantnost koja se doživljava u fizičkoj stvarnosti. Sam način slikanja također proizlazi iz moje potrebe da se usredotočim na polagane i dugotrajne procese, a dok oslikavam velike formate osjećam se kao da sam u nekom vlastitom svijetu u kojem sve druge interese mogu ostaviti po strani i doslovno kreirati vlastiti krajolik. Do sada sam postepeno od manjih formata išla prema većima, i iako u pravilu radim na svim formatima, u zadnje vrijeme veći me više privlače. Kada bih morala navesti jedan cilj koji u svom slikarstvu imam u planu ostvariti, to je onda krenuti na još veće formate.

Mentalni proces rada izgleda…

Zajednička nit svih mojih radova je da zapravo ne nastaju iz određenih koncepata već kroz njih više izražavam unutarnja emocionalna stanja. Kroz svoje radove sam više saznala o sebi nego što sam mislila da znam i da mogu. Možda se pokaže da neke od ideja koje sam prihvatila nisu bile dovoljno zrele, no vjerujem da moramo proći i kroz loše kao i kroz dobro da bi nam to pomoglo za rast. Tako da ja kroz svoj rad živim i rastem jer drugačije ne znam.

Sara u društvu Maje Vizjak

 

Trenutno radiš…

Trenutno stvaram ciklus slika *Zid bez prozora* inače projekt koji je financirao SKC (http://www.skc.uniri.hr/) koji zasad broji pet slika velikog formata (100 x 150 cm) izrađenih u tehnici ulja na platnu, no u cjelosti bi se trebao sastojati od osam slika. Često je moj odabir motiva ljudima zagonetan, no za mene je motiv prazne postelje život preveden u tkanine. Predstavljaja svojevrsni otklon od sve užurbanijeg načina života i općenito internet kulture. Slike prikazuju idealizirana utočišta koja postaju metaforički prozori u iracionalni svijet izolacije i kontemplacije. Kao cjelina tvore spokojan, melankolični pejzaž tj određeno vraćanje reda, oporavak duše u njenom vlastitom utopijskom krajoliku u kojem može naći zadovoljstvo.

Kako ćeš graditi svoj put dalje?

U budućnosti planiram puno više stvarati, početi aktivnije izlagati, prijavljivati se na razne natječaje ovdje, ali i u inozemstvu. Budući da sam tek završila akademiju, sve mi je to novo, ali nekim svojim tempom stvari idu prema naprijed. Trenutno tražim neko mjesto koje bi moglo postati atelje kamo bi mogla raditi još i više, iako volim raditi kod kuće, slike mi postaju sve veće i brojnije, a mjesta za mene manjka. Od honorarnih grafičkih i web dizajn poslova, prodaje koje slike i narudžbi da se živjeti sasvim fino. Jedino se treba dobro vremenski naučiti organizirati, ali si zato uvijek postavljam grube rokove jer se na taj način držim u *redu*. Također jedino mogu funkcionirati ako slušam svoju intuiciju jer nekada slikam od jutra do sutra, a ponekad imam potrebu danima samo čitati i promatrati i ni ne približiti se štafelaju, no sve je to integralni dio stvaranja i jedno drugo njeguje. Kao što sam već napomenula stvaralaštvo je za mene život i kroz njega se razvijam kao osoba. Umjetnost se živi.

U suvremenom *umreženom* životu na samoću se sve više gleda kao na stanje koje se svom silom treba izbjeći i smatra da se tehnologija sa svojim brojim distrakcijama lukavo uvlači u sve tihe i skrivene kutke naših života, pa postaje izazov posredovati između hiperaktivnog društvenog života i plodova koje pružaju tišina i mir. Sara voli i cijeni svoj mir, svoju privatost i zaista na njezine poruke treba čekati i to cijeli dan da na njih odgovori šta je vrlo *čudno* za njezine godine i generaciju kojoj pripada. Virtualnom svijetu ona ne pripada. Da li ona kasni, kao ja u stvarnome svijetu?! Ili se upravo pojavljuje baš kada je to potrebno, kada se energetske linije poklope i tada može sve!

Oduševljavaju me jednostavani recepti tzk kriznog menagementa. Imate *slatku krizu*, a doma ničega i šta onda?! Nekada su to bile palačinke *spas u zadnji čas* no google sveznalica nauči mnogočemu pa tako i ovome receptu tj metodi, a činkice nek’ peku oni koji nisu u trendu! Put od virtualnoga do realnoga postaje stvaran u kalupu od ljubavi, slatkome paketu s mašnicom, na pravu adresu! Jel’ moglo drugačije?!

Apple Rose

Basic elementi su potrebni za ispeći ovaj štrudel i to lisnato tijesto (kupovno u roli), jabuka ili drugo voće, pekmez po vlastitom izboru. Bit je u tehnici zamatanja tijesta. Izrežite tijesto na duguljaste role, na jedna rub naslagati izrezane jabuke ili drugo voće, u sredinunamažite pekmez i zamotajte u obliku ruže. Tako oblikovano odložiti u kalup na muffene i ispeći 15/20min na 180C!

Link za pripremu: https://www.youtube.com/watch?v=5rGrwvEjZIQ&t=6s

Osobno pripremim u noći i onda tko se prvi probudi samo ukljući pećnicu…pa se vratite u topal krevet i ne izlazite još neko vrijeme…

Ruže su uvijek dobrodošle ako su od srca, ma u kojem obliku, makar i iz druge ruke…

Foto Nikki Vancaš

Zahvala Restoran Anić

Pripremila: Maja Vizjak

Facebook KOMENTARI

Back To Top