skip to Main Content
MENU
“Estrada me nečemu naučila, to je da bez zahvalnosti i poniznosti nitko nije duga vijeka.” Mia Dimšić

“Estrada me nečemu naučila, to je da bez zahvalnosti i poniznosti nitko nije duga vijeka.” Mia Dimšić

„Plešem, sunce me grije

oblak s neba se smije

ništa neće pokvarit’ mi dan“

Ponedjeljak mi je krenuo savršeno usporenijim ritmom, a to mogu zahvaliti svome „poslu“. Stavila sam znakovito pod navodnike jer teško je nešto što radite s tolikim zadovoljstvom nazvati poslom. Pozivom, to već može.  A poziv u svom životu ima i Mia Dimšić, dok slušam predivne stihove uz pjesme koje su nam svima poznate, dala sam si za zadatak bolje upoznati pjevačicu koja je pravo osvježenje na domaćoj sceni. A nekoliko sati istraživanja, dovelo je do toga da sam sigurna da je Mia puno više od lijepog glasa, pravi je primjer mladim generacijama, ali i zanimljiva i zahvalna sugovornica…

Mia Dimšić

 

Mia, prije nego krenemo u ozbiljna pitanja, ja moram reći: Oduševljena sam! Jutro sam provela pomalo te istraživajući no brzo sam otkrila kako se  s druge strane ekrana nalazi mlada dama svjesna pravih vrijednosti, skromna, jednostavna i zahvalna. Misliš li da je i zahvalnost koju njeguješ jedna od komponenti tvoga uspjeha?

Pozdrav i puno hvala na ovako lijepom uvodu! Mislim da je zahvalnost ključna komponenta cijele ove nevjerojatne priče koja se odvija u mom životu u posljednjih godinu dana. Ako me estrada nečemu naučila, to je da bez zahvalnosti i poniznosti nitko nije pretjerano duga vijeka. To je svijet u kojem je sve vrlo prolazno i u svakom trenutku moraš biti svjestan da nemaš pojma što ti donosi sutra i da ne smiješ zaboraviti tko si ispod toga svega i dopustiti da te previše ponese taj sjaj.

Zato se trudim na dnevnoj bazi prepoznati koliko sam sretna što mi je u karijeri dobro krenulo i potruditi se da sutra budem još bolja i marljivija ako mogu.

Tvoja glazba nosi vedrinu, pozitivnu misao, lakoću življenja, uspjela si nam donijeti neki novi zvuk i emociju. Jesi li se nadala da ćeš tako brzo pronaći svoje mjesto na domaćoj pozornici i još bitnije da će te publika prepoznati?

Priželjkivala naravno jesam, ali nikako se nisam mogla nadati. U početku nisam ni bila svjesna koliko je to velika stvar i trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na taj za mene sasvim novi način života. Divno je znati da postoji kritična masa ljudi koji uživaju u onome što stvaram i koji mi omogućuju da iznova organiziram koncerte, idem u studio, pišem i sve ostalo što ide uz to, a to ne možeš saznati dok ne probaš i zato je poziv glazbenika tako specifičan, to je svakoga dana iznova rizik i sa svakom pjesmom moraš ponovno osvajati staru ili pridobivati novu publiku.

Kako je počela tvoja glazbena priča?

Čitav život sam pjevala iz hobija, uvijek sam uz školu imala hrpu izvannastavnih aktivnosti, bila sam u zboru, KUD-u, orkestru itd., u drugom srednje sam počela svirati gitaru i nakon toga sam polako počela pjevati u akustičnim sastavima po raznim ljetnim terasama, kafićima i slično, a na trećoj godini faksa sam imala sreću da me poznati slavonski tamburaški sastav «Džentlmeni» pozvao da s njima otputujem na turneju za hrvatsku dijasporu u Kanadu i SAD i nastupam kao ženski vokalni solist. Mislim da je to bio preokret, tamo sam upoznala Damira Bačića koji je danas ne samo moj menadžer, nego i koautor i izvršni producent i koji mi je predložio da probamo nešto zajedno snimiti i odveo me u Croatia Records. Godinu dana kasnije prvi singl je bio vani i sve se to polako iz hobija pretvorilo u zanimanje.

Čitala sam i da si u biti dugo bila vrlo sramežljiva te nisi htjela nastupati čak niti pred najbližima. Na koji način si pobjedila „samu sebe“, sigurna sam da nas čitaju mladi ljudi koji su također sami sebi trenutno možda najveća prepreka?

Nedavno sam bila na susretu s osnovnoškolcima u Gračanima i jedno me dijete pitalo upravo to, kako sam pobijedila strah od javnog nastupa. Do tada toga nisam bila svjesna, ali kad sam počela razmišjati o odgovoru na to pitanje, shvatila sam da sam jednostavno u jednom trenutku shvatila da puno više uživam pjevati i biti na pozornici nego što me bilo strah. Počelo je tako da su mi se ruke i noge tresle, glas podrhtavao i slično, ali sa svakim nastupom je toga bilo sve manje dok nisam osjetila da sam svoja i da uživam na pozornici kao da sjedim sama u sobi s gitarom. Ali bitan je bio onaj prvi trenutak u kojem kažeš samom sebi «idem to napraviti iako me pomisao na to plaši.» Bez te odluke nema ničega, bez obzira čime se bavimo.

Pjesma „Život nije siv“ već u tri riječi naslova donosi sve što tvoja glazba predstavlja no zanimljiva se priča krije iza pjesme, voljela bih da našim čitateljicama i čitateljima otkriješ o čemu se radi?

Pjesma je nastala jedne nedjelje kad sam već imala jedan singl vani, ali cijela ta priča je još bila u povojima, bila sam na fakultetu i općenito, u glavni mi je vladao košmar, znala sam čime se želim baviti, ali bojala sam se da neću uspjeti, da neću biti dovoljno dobra, da nikad neću imati dovoljno slušatelja da bih od toga mogla živjeti. Mama me taj dan pitala mislim li da ću biti sretna i to me u tom trenutku pogodilo u bolnu točku, otišla sam nakon ručka u svoju sobu i znala sam da moram nešto napisati da mi bude lakše. Prva strofa i refren su nastali nakon doslovno 10 minuta. Odmah sam znala da je to nešto drugačije od svega što sam dotad napisala.

Pjesma mi je jako važna jer njome želim pokazati da smo svi ranjivi i da, koliko god se na van činili samouvjereni i odlučni, svi mi na dnevnoj bazi prolazimo kroz borbe da bi bili ono što jesmo i to moramo podijeliti jedni s drugima kako bi nam bilo lakše.

Moram se dotaći i Porina koji si osvojila za najbolji video za spomenutu pjesmu. Dobro kakav je osjećaj bio kad su izgovorili tvoje ime i gdje držiš statuu Porina kao podsjetnik na ovaj veliki uspjeh?

Neopisiv i jako emotivan i za mene i za moje najuže suradnike i najbližu obitelj i prijatelje jer samo mi znamo što smo sve prošli za takvo priznanje, koliko iza tog spota i pjesme stoji neprospavanih noći, planiranja, rada i osjećaja. Stvarno puno hvala čitavoj glazbenoj zajednici i ljudima iz struke koji su me tako lijepo prihvatili na samom početku, Porin mi je bio velika referenca i odskočna daska za dalje.

Uspjeh preko noći uvijek se gradi godinama, za sve one koji žele uspjeti u glazbi, plesu, nekim djelatnostima koje uključuju javni nastup, što bi im preporučila, na kojim osobinama da simultano rade osim na njegovanju svog talenta?

Meni osobno je bilo najbitnije u glavi si posložiti što točno želim i tko sam ja u tome svemu, mislim da je to za svakog umjetnika, o kojoj god djelatnosti govorimo, ključna stavka. Sljedeći sastojak bez kojeg ništa ne ide je beskrajan rad i ambicioznost čak i onda kad nema nikakvih vidljviih rezultata. Ako uočiš da ti čak ni tada nije teško dati cijelog sebe, onda nema greške, trebaš raditi to što radiš i dalje i sigurno će se jednom sreća okrenuti u tvoju korist.

ZTC traži malu zvijezdu događanje je koje tradicionalno okuplja talente od 7-14 godina i raduje me što dolaziš u našu Rijeku ovom prilikom! Ovo događanje je jako lijepa odskočna daska, a imaš li možda savjet za prijavljene, kako da se predstave u najboljem svjetlu?

I mene to jako raduje i veselim se! Misim da je najbolji savjet koji mogu dati: pjevajte nešto što obožavate, opustite se i maksimalno uživajte jer kad vi iskreno uživate u nastupanju, uživaju i svi koji vas gledaju! J

Budući da nam tom prilikom sjediš u žiriju, moram iskoristiti priliku i pitati te čime naše male zvijezde tebe mogu oduševiti – osmijehom, savršenom izvedbom, karizmom…?

Najviše me osvaja kad osjetim da su pjevači oduševljeni onim što pjevaju i da im je gušt svaka sekunda na pozornici. U tom slučaju čak i vokalne greške postaju nebitne. Pogotovo kad su u pitanju oni najmlađi koji tek počinju s glazbom. Na počecima je najbitnija ljubav, tek kasnije se uče tehničke stvari.

Jesi li upoznata s riječkom glazbenom scenom, imaš li favorite među našim glazbenicima?

Imam ih puno, ali kao najdražeg bih izdvojila dragog prijatelja Sandra Bastiančića i njegov bend En face koji baš imaju posebnu i iskrenu glazbenu priču i veliki su mi uzori.

Mia, ti si uspjela na domaćoj sceni, ostala si dosljedna sebi, svoja i jedinstvena. Imaš li neki savjet za kraj svima koji posjeduju određen talent i osjećaju da su rođeni za život na pozornici?

Savjet je: nikad ne odustajte ako nešto obožavate raditi i dajte sve što možete za svoje snove, to će se dugoročno sigurno isplatiti!

Draga Mia, hvala ti i vidimo se uskoro u Gradu koji teče!

Pripremila: Marija Mažar

Vaši komentari
Back To Top