Ivor Mažar photgraphy

Dobre misli petkom: Život u rukama, a ne ekran u dlanovima.

Jedna nedavna situacija utjecala je da se malo isključim i zatvorim. Sad kad je sve to pomalo iza mene, zbrojila sam dojmove u jednu kolumnu koja je iskreno napisana prije dva tjedna. Tog dana čekala sam da ju objavim u poslijepodnevim satima, došla sam doma oko 15h spremna na dovršavanja nekih obaveza i objavu kad ono – nema interneta. Uopće. Ništa. Svijet je skoro stao. 😉 Gospodin internet nije došao ni sutra i iako sam mislila kako je i  za objavu u nedjelju Dobrih misli petkom OK, ni tada ništa. Novi tjedan i ponedjeljak definitivno nije bio za Dobre misli petkom jer ponedjeljkom bi prije bile Stresne misli, Uzburkane misli, Ne stignem misliti misli, Što da prvo napravim misli dakle.. Shvatili ste ode i ponedjeljak, idu dani, sjednem u četvrtak mudro, ovoga puta dan ranije, lekcija naučena, bravo Marija,  kad ono umjesto da stisnem klik i objavim –  mene ulovi novi tok misli.. I to ste čitali prošli tjedan.

A evo Dobrih misli petkom od prije dva tjedna, na svu sreću rok trajanja duži nego neki artikli u nekim supermarketima, tako da nema brige. Ove su  misli zdrave, dobre i sretne, nisu se pokvarile…

No, moram se zapitati, pokvari se internet i sve stane, a što je tek s ovim pametnim uređajima koji gotovo da su slijepljeni s našim dlanovima?

Što smo mi to sebi napravili onoga trena kad smo život koji objeručke treba zgrabiti i zagrliti pristali staviti u jedan dlan?

Točnije, jedan ekran jednog dlana. Jedan ekran koji trepće, zvoni, signalizira, vibrira, javlja, crveni se. Jedan ekran koji nam je trebao pružiti slobodu,  a najviše nas je zarobio, koji nam je trebao olakšati život, a najviše ga je otežao.

Jedan ekran koji je imao tako simpatičnu namjenu – dostupnost sada je učinio da nam je sloboda nemati ga kraj sebe – nedostupna!

Jako volim svoj posao i otkad sam počela, nisam stala.. Bolesti, nisam stala. Trudnoća, prva, nisam stala. Porod prvi, skoro skala, nisam stala 😀 Trudnoća druga, nisam stala. Porod drugi, apsolutno nisam stala 😀 Ponavljam, sretna sam i zahvalna jer niti jedan radni trenutak, rođendan, blagdani i trenuci koje sam nabrojala idem dalje. No,  situacija koja nas je zadesila u svibnju me udaljila najviše od svega, iako, pogađate, nisam stala.

S malo manje entuzijazma i zadovoljstva sve sam odradila, a više vremena za socijalizaciju online, posvetila sam sebi offline.  I definitivno se mogu složiti s onom – Offline is a new luxury.

Umjesto da stvorimo sebi svijet po svojom mjeri mi smo se bacili naglavačke u ekrane i sad nas eto.. živimo tamo.

Nije to loše kad je dozirano. No, pitanje koje sebi trebamo postaviti: Imam li kontrolu i je li me “uzelo”? 

Stoga, danas luksuz nije više u nedostupnim stvarima koje si priželjkujemo, luksuz je u osjećaju koji smo si sami oduzeli i sad živimo za trenutke u kojima mu se vraćamo. Vikendi s obitelji, godišnji odmori, izleti, zato nam to treba, jer tada je starinski tip  života u našim rukama. A ne moderan ekran.

Luksuz je ne biti rob društvenim mrežama i aplikacijama. Luksuz je vladati svojim životom primjereno i dostojanstveno, nemati potrebu uljepšavati svoju svakodnevicu, lijepu izvana, praznu iznutra. Luksuz je njegovati prijateljstva kojima nije potrebno taggiranje da bi bilo sočno i moćno. Luksuz je imati pod prstima dječje pramenove, a ne tipkovnicu. Luksuz je voljeti sebe raščupanu, nasmijanu, umornu, nejaku, #nofilter verziju.

Luksuz je imati jednu konkurenticu u životu. Sebe. Luksuz je spamirati druge – svojom dobrom voljom, dobrim željama, dobrim zagrljajima.

Luksuz je imati luksuz za isključiti se.

Moj je  luksuz imati vas za čitatelje.

Pripremila: Marija Mažar, haljina: Marburi dizajn (hvala Marko Burić!)

Foto: Ivor Mažar

Vaši komentari