SALLY

Danas smo svi mi u nekom užurbanom ritmu, poput onih miševa u onim kavezima, vrtimo se, vrtimo, vrtimo u krug, radimo, radimo, radimo pa malo stanemo i onda opet. Vrtlog života veći je i brži no ikad prije. Nisam navikla biti negativna stoga ne dajte se zastrašiti ovim početkom, ono što vam danas želim prenijeti, u biti, je vrlo pozitivno. Volim raditi, stvarati, u ovom poslu najviše me vesele ljudi koji sigurno ne bi bili tu da jednom prije nekih pet godina ja nisam odlučila raditi za sebe. I mogu vam priznati bilo je teško, bilo je tu lijepih trenutaka no imala sam tzv panic atack noći kad ne bih mogla spavati – Hoću li uspjeti, hoću li se pokriti, kako ću dalje, što napraviti… No, uvijek se pojavila neka nova prilika, najčešće neka nova osoba koja je prepoznala vrijednosti koje njegujem, koje se trudim utkati u svoj rad, i koja mi je dala priliku. Priliku sam iskoristila, trudila se uvijek dati više od dogovorenog, biti korektna i najčešće bi se suradnja nastavila. I sve se počelo pokretati. Polako, ali sigurno. Strah i sumnja su prirodni, iako danas o tome ne govorimo, ne pišemo i nedajbože da to u našim lijepim filtriranim i filteriranim životima predstavimo.

Danas, svi mi odajemo dojam savršeno sretnih života, privatno smo sretni i ispunjeni, poslovi cvatu. Neka, tako to i treba biti. I sama ne dijelim trenutke kad mi npr nakon pet dana slaganja ponude do utančine posao odbiju pa otkrijem da su ga sami odradili,  a ja im tako lijepo servirala smjernice, ili npr kad mi službenica dok sređujem papire kaže: “Trebala bih provjeriti s kolegicom koja je dežurna no s njom ne razgovaram pa vam ne mogu dati informaciju.” (Vjerujte točno tako se dogodilo nedavno na jednom onih Fali Vam Jedan Papir Šaltera), ne dijelim ni kad  mi je Dječak u nekoj ludoj fazi pa se svađa, pa ne spava, pa plače, ne dijelim ni kad su djeca bolesna, a ništa što radim ne staje. Nema potrebe, ja sam mama i mom životu normalna je drama, tješim se…

MY SPIRIT

No, isto tako bit ću precizna i iskrena svakih par mjeseci osjetim i dalje sumnje, strahove, rijetko i sve rjeđe no dolaze i onda si kažem: OK, to je taj dan, otkažem sve potencijalno nove sastanke i suradnje jer znam da mi je energija loša, odem na ručak, kavu s ženama koje me inspiriraju i znate što, sutra sam već nova, odnosno stara, puna ideja, zaleta, motivacije…

No, osim spomenutih ljudskih međuodnosa, rada na sebi, postoji nešto magično u životnom šušuru. Štogod radili, čime god se bavili, koliko god teško ili nemoguće izgledalo na početku.. doći će jedan onaj tren, uh, toliko velik i poseban kad ćete znati: Vrijedilo je! Isplatilo se!!! Da, vrijedilo je!!! Vrijedila je usamljenost, nerazumijevanje, učenje, odbijenice, ismijavanje, ma sve loše što ste prolazili, V R I J E D I LO   J E!!!

Sjećam se svog prvog takvog trena u poslovnom segmentu, osjećala sam kao da mi je netko skinuo kile i kile s leđa i stavio mi krila, osjećala sam kao da lebdim.

Trajalo je nekoliko dana, ušla sam u kolotečinu (sjećate se usporedbe s miševima s početka priče, vrtimo se, vrtimo, vrtimo u krug), prolazila opet isto, malo lakše, ali isto i onda opet…. Taj jedan tren! Leptirići, zahvalnost, ljubav, razumijevanje i ono veliko V R I J E D I L O   J E!!!!

Danas, uživam u svakom trenu. Kad padnem, dignem se. Kad progriješim, ispravim. Sve je to dio puta. Mog, tvog, našeg. Uživam u svom životu i prilici da stvaram za sebe i radim dobre stvari za druge i živim punim srcem za taj tren kad cijelim bićem i dušom znam da sve što prolazim ima smisla  i vodi me negdje.

Nemojte se bojati života, on vas nagradi kad najmanje očekujete, neki dan na gimnastici moja je kći bila najbolja na gredi, osjećaj kad sam ju vidjela kako ponosno i dostojanstveno, čvrsto raširenih ruku, a lakog koraka hoda bila sam preponosna i znate što, vrijedilo je. Sve što smo zajedno prošle, a znate da nije sve u odgoju lako, u tom malom slatkom, samo mom trenu, sve se posložilo. U tom sam trenu bila veća od života…. A zamislite radilo se o samo deset njezinih koraka, no ja sam tu vidjela baš svaki naš korak…

Neki dan moj je dvoipolgodišnji Dječak u trgovini teti prodavačici rekao: Ne treba, gospođo, hvala, nisam bila tamo, suprug mi ispričao, no u tom trenu, tom malom njegovog trenu, izbrisao mi je sve teške trenutke i bit će ih opet, neminovno, no što je život lijep u tim trenucima kad se nasmiješ, uštipneš od ljepote i u masi ljudi tiho pomisliš: Vrijedilo je. Svaka rečenica ponovljena sto put na dan, svaka bol u leđima od nošenja, svaki strah kad se razboli, ma kad zakašlje samo, svaki plač s kojim se nisam nikad naučila nositi i uvijek sam ga dizala jer mi je to bilo prirodno. Sve se skupilo u njegove četiri riječi koje su sve drugo zasjenile…

Vrijedilo je trenuci vrijede svakog straha, suze, brige, kruna su svih naših nadanja, nastojanja, truda i vjerovanja. Za jedno tamo vrijedilo je koje me opet tamo negdje čeka ja ulažem vjeru u sve što radim svaki dan.

Vrijedilo  je trenutak zaustavlja vrijeme, poput laganog slowmotiona ostat će vam neki detalj koji nosimo dalje u svako sutra. Život je satkan od trenutaka, bezbroj sitnih trenutaka koji se slijevaju u naše dane, jedinstveni trenuci čine život svakoga od nas jedinstvenim, u puno lijepih životnih kutaka  živite da doživite čim više samo vaših malih, a velikih Vrijedilo je trenutaka… 

Jer vrijedi. Vi vrijedite. Trenuci vrijede. Život vrijedi. 

Napisala: Marija Mažar (hvala Ana Mikulec na frizuri i make up-u)

Foto: Ivor Mažar

ADVENT NA GRADINI