AVON

“Pomakni se, nisi drvo”, ovaj mi je citat iz naroda u zadnje vrijeme najdraži. Ljubav prema citatima u mom slučaju dugo traje, “Ciljaj na Mjesec, ako i promašiš završit ćeš među zvijezdama” dugo mi je bio hit, onda sam ga prerasla i svoje mjesto pronašla u Ujevićevoj Igrački vjetrova koji između ostalog kaže “… za let si dušo stvorena.” 

S ovog se citata dugo nisam pomakla, a i često mi prolazi glavom, no pomakla sam se. Već ova dva primjera dovoljno pokazuju kako sam sanjarski senzibilitet ostavila negdje daleko i ove grube realnosti poput prvo navedenog citata danas su mi draže. Jer su banalno, priglupo konkretne i realne. Hoćemo malo diskutirati o četiri riječi kojima sam započela kolumnu? Hoćemo 🙂

ZTC

Istina je najčešće jednostavna. 50 nijansi sive između istine i laži, dobra i zla, pravilnog i nepravilnog… stvorio je čovjek, kako bi sebi olakšao ili pronašao način nositi se s nečim, to i ja nerijetko radim, no u životnim situacijama u kojima nismo sretni, realizirani, poštovani, zaljubljeni, znatiželjni, svi mi imamo dvije opcije. Ostati i šutiti. Ili krenuti. I zato je drvo tu super, ono se (očito) ne može pomaknuti, htjelo ili ne htjelo odolijeva prirodnim uvjetima, egzistira u lakoći ili težini svog postojanja. No, ne i čovjek. To divno racionalno biće koje unatoč ogromnom bogatstvu koje nosi u sebi često bira ostati i od akcija izostati.

To nije dobro. Treba krenuti.

Isprva strašljivo i polako, potiho. No svakim danom, svakim korakom taj hod će biti čvršći i jasniji, smisleniji. Zamislite samo za koliko bi svijet uspjeha i talenata bio zakinut da su se pojedinci bojali. Bojali su se mnogi sigurno no to ih nije spriječilo da krenu, koja šteta bi bila  da Picasso nije uzeo olovku od oca jer se na primjer bojao da će biti lošiji, da Sinatra nakon glazbene karijere nije krenuo u filmsku jer se na primjer bojao što će reći tko drugi nego okolina, što bi bilo  da Oprah nije zasjala u svom talk showu jer je na primjer radi stalne borbe s kilogramima pomislila da nije dovoljno dobra za to.

Svi mi imamo razloge protiv no uvijek moramo pronaći više razloga za. Za krenuti. Za napraviti. Za promijeniti. Za odlučiti. Za vjerovati. A sad se vraćam na svoje “drvo”, može biti banalno, a može biti i onako pravo, evo konkretnijeg citata, Meša Selimović: 

“Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća,  oduzima mu hrabrost,  umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?”

Nemojte dozvoliti da izgubite sretne dane samo zato što ste izgubili hrabrost. Nemojte dozvoliti da stanete prije nego ste uopće krenuli. Nemojte misliti da se samo vi tako osjećate, trema pomiješana s uzbuđenjem početni je parfem svakog uspjeha.

Ja vam ga od srca želim, no prije mene, vi ga morate željeti. Vi morate vašoj sanjarskoj ludosti dati realni oblik. To sam i ja napravila više puta, a najveći strah upravo je bio ovaj. Stilueta. A pogledajte danas…

Hvala što nas čitate.

Pripremila: Marija Mažar

ZTC