SALLY

Odrasla sam u lijepoj velikoj obitelji. Dodajmo tome utjecaj baka i teta, široke rodbine, još spadam u onu generaciju koja je bila poslušna i ponizna i dodala bih – potiha.

Učili su nas da poštujemo starije od sebe i da su oni uvijek u pravu. Navikli smo samim time i kad nisu da mi šutimo. Učili su nas da su učitelji uvijek u pravu. Čak i kad bi i lagano pogriješili, navikli su nas samim time da mi šutimo. Učili su nas da se ne svađamo, navikli nas samim time da mi šutimo.

I šutimo. I šutimo. I šutimo.

Gledamo kako nam vode zemlju. I šutimo. Porječkamo se preko fejsa samo zato što ga onda nekad kad su nas učili životu nije bilo pa tu nemamo to šutnja je zlato pravilo, no ne idemo van kuća, ne, ne, mi lijepo šutimo. Patimo, brinemo i… šutimo.

ZTC

No, dođu nam neke nepravde diskretno servirane pod nos. A tiču se nas i što onda. Šutimo. Ovo pišem iz osobnog iskustva, znati jednu istinu koja može promijeniti stvari. Je li to moja, vaša naša stvar?

Treba li šutjeti, stisnuti zube i reći doći će pravda ili smo ja, ti, on, vi, oni, mi ti koji tu pravdu moramo iznijeti?

Što napraviti u prešutnim vremenima dok buka istine razvaljuje vrata? Što biste vi napravili? Moram prijeći u osobne vode i otkriti kako sam horoskopska riba. Samim time, vrlo često, prečesto neodlučna. U jednom trenu sigurna da je bolje ne upetljavati se u loše energije i sačuvati svoj mir, maknuti i odšutjeti, no onda ipak progovara ona druga strana i kaže Pa čekaj malo. Zato nam i je tako. Jer kolektivno biramo maknuti se. Mi biramo ŠUTNJU.

Šutnja nam se ne događa kao neka prirodna katastrofa, to je društvena katastrofa.

No, onda isto tako snosimo krivicu za sve što nam se događa jer biramo biti marionete, slatke male nasmijane lutke u rukama okrutnika.

Mislim da kao majka, žena, poduzetnica, ma u biti nebitna je uloga,  imam odgovornost govoriti. Govoriti i kad je dobro i kad nije jer nije fer samo kuditi kao samo hvaliti. Mislim da je šutnja zlato no govor je sloboda i obaveza svakog od nas u društvu gdje je vrlo lako pustiti glas. Nešto u zadnje vrijeme me lome šutnje, u vremenima kad govorimo u emoticonima i gifovima, zaboravili smo koristiti riječi. Lete tipkovnicama lajkovi, srca, smajlići, tužnići no svaki od njih ubija jednu riječ.

Vrlo nečujno, paf jedna riječ ne zaživi, pa još jedna, pa još jedna. Diljem svijeta simboli ubijaju naše emocije i našu kreativnost. Svaki put kad mi dođe okinuti neki simbol, stanem razmislim i pomislim kako je i meni draže pročitati konkretan komentar nego vidjeti kako raste brojčano neki simbol.

Štedimo energiju tamo gdje treba, štedimo novce tamo gdje treba no nemojmo štediti riječi. To nam stvarno ne treba. Trebamo pisati i govoriti. Trebamo reći što nam se sviđa i ne sviđa.  Trebamo biti pristojni kako su nas učili, no moramo reagirati. Trebamo stvoriti okruženje koje smo zaslužili. Mi i naša djeca. I djeca naše djece. Korak po korak, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, promjenu po promjenu i ispunili smo našu namjenu.

Pripremila: Marija Mažar

ADVENT NA GRADINI