MENU
© Ivor Mažar

Dobre misli petkom: Svom sam srcu darovala novu ljubav. Mostar.

Imala sam sreću otputovati malo, spojiti ugodno s korisnim. Konačno. O povodu ćemo naknadno, iako je bio najvažniji razlog puta pao je u drugi plan kad sam upoznala nove gradove, nove ljude, staru novu sebe… Nakon klasičnih majčinskih grižnji savjesti jer zamislite pustila sam djecu čak dva dana, putovanje što je odmicalo, praznile su se teške emocije, nestrpljivost i propitivanja, nastupila je  ugodna praznina i trenuci ugode, a zatim se praznina počela popunjavati.

Popunjavati idejama, sitnicama, osvrtima na  obitelj, sebe, rad i planove, kreativno popunjavanje koje jedino može nastupiti kad se ispraznimo. Zen  stanje uma.

Vozili smo se tako satima, uživali u novim krajevima i unatoč mraku i kišici odlučili stati u Mostaru, kratko i slatko, neplanirano,  a na kraju fascinirano. Parkirali smo u Starom gradu i odlučili potražiti Stari most, čuveni most preko Neretve koji sam dosad gledala jedino na fotografijama ili putem medija. Isti onaj koji spada u Unescovu svjetsku baštinu, a kojeg je dao sagraditi 1566. Sulejman Veličanstveni.

 

Otprilike tjedan dana prije mog susreta s Mostarom, moja je draga prijateljica Josipa Leko Šimić  na svom Facebooku napisala: “Pitaju me uvijek zašto vučem djecu sa sobom. Možda neće zapamtiti slike, ali mirisi i emocije se spremaju. Nema veće sreće nego rano ujutro, dok još nema turista, proći Starim mostom. Kako je tek navečer moram im pokazati. Onda više nikada neće zaboraviti, baš kao ni ja.”

Zamislite ovo, zavela me ta njezina misao i često sam joj se vraćala u mislima, dirnula me, naježila sam se svaki put pri samoj pomisli,  sve je rekla, a tad još nisam ni slutila da ću koračati istim putem samo tjedan dana kasnije te da ću po povratku zaključiti kako jedva čekam dovesti svoju djecu. Samo tjedan dana kasnije emocija je dobila konkretan oblik, a misao je pretočena u korak…  Divota života…

Ta jedna stara ulica, ti jedni posebni prizori, taj jedan posebno sladak okus zraka i taj jedan čuveni most. Nije to tek tamo neki most koji spaja dvije strane, ovaj most ima nešto čudesno – smatraju ga najvećim arhitektonskim dostignućem svoga vremena, biva razrušen pa obnovljen, no na stranu podaci. Ovo mjesto ima ono nešto.

Jedan most u jednom Mostaru, jedne kišom oprane ulice učinile su me sretnom i ispunjenom kao rijetko koji prizor prije. Nagledao se ovaj most i drugih nekih Marija i generacija i godišnjih doba, ne spaja on dva kraja jednog grada, spaja on vremena, godišta, spaja on kiše i sunca, spaja mene i svakoga tko je zakoračio preko Neretve, spaja i moju djecu koja će nadam se koračati ulicama Mostara…

Najljepše je u ovom ludom svijetu svom srcu darovati novu ljubav, u dva dana, ja sam ostavila srce na dva mjesta. Jedno je Sarajevo, a drugo je Mostar…

Foto: Ivor Mažar

Pripremila: Marija Mažar

 

Vaši komentari