skip to Main Content
MENU
Dobar marketing i loša slika društva: Učimo djecu što nose u sebi, a ne na sebi.

Dobar marketing i loša slika društva: Učimo djecu što nose u sebi, a ne na sebi.

Prvo su dosta skromno po magazinima počele najavne fotografije  i rečenica, dvije   o suradnji poznatog lanca trgovina LIDL s manekenkom i poduzetnicom prije svega Heidi Klum. Mjesec, dva zagrijavanja terena i onda boom – u jeku modnog rujna fantastičan New York, blogerice, influencerice i urednice iz cijelog svijeta posjećuju Modnu jabuku, slikaju se, najavljuju, kreće show.

U LIDL trgovine dolazi  kolekcija slavnog modela  i javnost je podijeljena, nema sredine: zgražanje s jedne strane jer eto uz red salama, netom iza voća kolekcija Heidi Klum (karikiram), a s druge oduševljenje jer LIDL je uvijek imao odjeću i uvijek se kupovala, doduše potiho, ali sada nije potiho. To se sada može i smije, dapače u nekim manjim domaćim sredinama i mora. Radi okoline, naravno. Jer to smo mi Hrvati. Nije problem ne uspjeti, problem je kako će to sredina primiti. Nije problem rastati se, problem je kako će to sredina primiti. Nije problem dati otkaz i pokrenuti svoj posao, problem je kako će to sredina primiti.

Nije problem kupovati što nam sviđa, problem je kako će to okolina primiti.

I pratio se puls sredine no  povoditeljima za sredinom nije bilo nimalo lako. Facebook status – osuda. Facebook status – potvrda. I tako stalno.  Isto kao u osnovnoj školi kad se čekao glas miljenice trebalo je vidjeti što će reći predvodnici no oni su se podijelili i žene su morale donijeti same odluku jesu li za ili protiv. Nimalo lako, croatiantragedies rekli bi neki.

Ja sam bila za. Bilo bi licemjerno da nisam jer otkad se prvi LIDL otvorio u mojoj blizini, bila sam za. Tada u Matuljima osvojio me ponudom slatkog asortimana, pekarskih proizvoda, a nedugo zatim otkrila sam tajice, pidžame, majice za Djevojčicu. Cijene sasvim solidne baš kao i kvaliteta.

U tom kraju lijepoga Kvarnera, bila sam prišlić, u prijevodu, osoba koja nije odrasla u Matuljima  već se preselila i domaći ljudi nisu bili baš LIDLovski nastrojeni, da se razumijemo, nisu bili ni za ostale prišlić centre, svi su oni gravitirale u lanac porijeklom iz naših krajeva, u Plodine. 

I da se razumijemo, nisam ni ja ludo vjerna jednima, nažalost, niti na jednom mjestu nema sve što volimo pa nerijetko nas kupovina vodi na više mjesta no domaće sam s vremenom sve češće sretala pogađate gdje…

Vratimo se aktualnoj situaciji. Heidi plus LIDL, svjetska euforija. I taman kad je djelovalo da će se stišati, stiže kolumna i priča s nekako prepoznatljivom domaćom tematikom etiketiranja. No, javnost je zgrožena jer radi se o djeci vrtićke dobi. Krivo. Ne radi se o djeci vrtićke dobi radi se o roditeljima. Iskreno, priča gdje djeca drugu djecu koja kupuju u navedoj trgovini nazivaju lidlići nije me pogodila. 

Zato što znam tko sam, zato što djecu odgajam da znaju tko su i što nose u sebi, a ne na sebi i zato što znam da oni to nikad ne bi napravili. Kako znam? Jer su needucirani. Da, moja djeca su needucirana po pitanju marki, moja Djevojčica nema pojma što je skupo, što nije, koja je marka IN, koja nije jer mi se time ne bavimo. 

Biramo da je dobro, udobno, nama lijepo, a svjesni smo da je potrošno. S druge strane, priča me nije pogodila jer sam sigurna da ju netko prozove na ovaj način ne bi se  osjećala povrijeđeno ni uvrijeđeno. Ona ne bi razumjela što je drugo dijete uopće mislilo. Vjerojatno bi se samo zbunila i to je to.

 

Bavim se PR-om, marketingom i mislim da je u granicama Lijepe naše ovaj drugi PR, slučajni ili ne, nadmašio nenadmašnu Heidi.  Tako da ovdje imamo dvije lekcije. 

Poslovna lekcija. Marketing se svodi na pričanje priča, prodaje se emocija, dojam, doživljaj,  mislim da imamo jednu jako dobru priču  koja se ovdje zavrtila i koja bi koristila i u svjetskim razmjerima kao odličan primjer. Hashtag #lidlić, zemlja porijekla: Hrvatska.

Ljudska. Volim svoj posao no uvijek me više fascinira taj ljudski faktor. Djeca trebaju biti djeca, trebaju znati imena: životinja, igara, pjesama, crtanih filmova, junaka i princeza iz omiljenih priča. Ne trebaju znati: treba li uopće više pisati, apsolutno ne trebaju znati što nose, a još manje, što nose njihovi vrtićki i školski prijatelji.

Pustite ih da se igraju, prljaju, pjevaju, grle, svađaju, mire, vole. 

Etiketama pripada skriveno mjesto na odjeći, a ne izgovoreno mjesto na ustima s tim malim neiskvarenim glasićima iz kojih progovara  iskvareni ili jednostavno nesmotreni roditelj.

Pripremila: Marija Mažar

 

Vaši komentari
Back To Top