daby3

Dalibora Bijelić: “Ljudi bi trebali biti ono što jesu na fotografijama, ne ono što bi fotograf htio od njih da budu!”

Postoje ljudi koji vam se već s prvim susretom uvuku pod kožu. Njihov osmijeh je zarazan, energija prisutna, a talent zavidan – upravo takva je i riječka fotografkinja Dalibora Bijelić, umjetnica iza objektiva brojnih vjenčanja i obiteljskih portreta. Dugogodišnje iskustvo, prepoznatljivi stil, ali i personalizirani pristup svakome klijentu, definitivno su razlozi zbog kojih će te poželjeti da i vaše vjenčanje ili posebnu priliku fotografira baš ona! Prepuštam vas razgovoru i prekrasnim, sanjivim fotografijama…

Draga Dalibora, za početak otkrij nam nešto o sebi i ljubavi prema fotografiji… Kako je sve započelo?

Pa evo za početak, dijelom sam Riječanka, a dijelom Čehinja i mislim da je to obilježilo sve u mojem životu. Kada god bi me netko pitao što za mene predstavlja dom, nikada se, pa niti danas, nisam mogla odlučiti samo za jedan. Inače, što se tiče nekih formalnosti, završila sam Pravi fakultet, ali fotografija je uvijek bila velika ljubav i hobi od samoga djetinjstva. Moj tata se amaterski bavio fotografijom, pa je uvijek neki fotoaparat bio doma. Djed mi je kupio prvi kompaktni fotoaparat na film kada sam imala 14 godina. Mislim da sam tada počela istraživati fotografiju kao medij.

Danas profesionalno fotografiraš vjenčanja i obiteljske portrete. Tvoje fotografije pršte iskrenim emocijama  te sačuvaju bezvremenske trenutke sreće i ljubavi. Kada si odlučila fotografiji dati primarnu ulogu i razvijati se profesionalno u tom smjeru?

Tu odluku sam donesla već do završetka fakulteta. Pravo je stvarno bio prvi plan, nikad nisam mislila da ću se fotografijom bavit na način da živim od toga. Ali, kada sam diplomirala odlučila sam da ću se barem pokušati baviti fotografijom. Mislim da je s 18 godina vrlo teško odlučiti čime se želiš baviti ostatak života, pravo je za mene bio neki logičan izbor, nadogradnja srednje škole, no ljubav prema fotografiji se definitivno zadržala, te sam ju razvijala fotografirajući u slobodno vrijeme. A i sklop životnih okolnosti doveo me u međuvremenu do odluke da želim samo fotografirati.  

Koliko ti je hrabrosti trebalo da napraviš takav korak?

Jako puno, no ja sam imala sreću u nesreći da sam ostala bez posla a trebala sam raditi. Fotografija je bila ono što sam znala i fizički mogla raditi u tom trenutku i već sam imala jako puno upita glede fotografiranja, a i iskustva. To uvijek tako krene preko prijatelja, preporuka, postupno sam investirala i krenula. Naravno, to nije bila odluka preko noći, treba naglasiti da sam čitavo vrijeme kroz studij fotografirala, istraživala, učila…

Kako je reagirala tvoja okolina? Koliko ti je važna podrška obitelji?

Mislim da je uvijek oko svega potrebna podrška obitelji. Mene je moja stvarno podržavala u svakoj odluci, pa tako i ovoj. Dobila sam maksimalnu podršku, mislim da su oni to vidjeli kao pozitivnu stvar jer sam odlučila da neću sjediti doma, plakati prekriženih ruku i očekivati da će se nešto dogoditi samo od sebe, nego sam uzela stvar u svoje ruke i krenula sam raditi nešto što volim. To iskustvo me naučilo da se u svakoj težoj životnoj situaciji zapitam – što je ono najgore što se može dogoditi? Ako je odgovor takav da je ono najgore i dalje prihvatljivo, onda je uvijek vrijedno riskiranja. U životu se ništa dobro ne dešava bez rizika, bez da zakoračimo u nešto nepoznato.

Danas fotografije preplavljuju Internet i društvene mreže. Mnogi tek počinju te se pokušaju profilirati  u moru  fotografa. Što bi savjetovala onima koji su tek na početku?

Mislim da trenutno ima jako puno fotografa, u ovoj digitalnoj eri fotografija je vrlo prisutna i pristupačna. Što je zapravo super. Kada sam ja počela, u fotoaparatu sam imala film od 36 snimaka i za svaki klik sam morala zapisati kakve sam korake napravila, da bih uočila i ispravila greške. Danas možete jako puno klikati i od 1000 okinutih fotografija lako  izabrati one najbolje a i prepoznati greške. Mislim da to omogućava puno većem broju ljudi da se počnu baviti fotografijom. Savjet je: Uvijek vjeruj u sebe, fotografiraj što više, istraži što te zanima. Ja na početku nikada nisam mislila da ću fotografirati ljude, ali to se promijenilo baš zato što sam toliko fotografirala i postepeno razvila ljubav prema portretima. Ljudi su zanimljivi,  svaki pojedinac je priča za sebe, čak i kad fotografiraš ljude na ulici koje ne poznaješ, uvijek možeš zamišljati kakve  priče i živote skrivaju.

Čini mi se da se mnogi fotografi danas pokušavaju predstaviti na čim više područja, naglasiti svoju svestranost. Na njihovim platformama poput Instagrama i web stranica uočavamo fotografije od vjenčanja, do modne fotografije, prirode ili nekretnina.  Kakav je tvoje gledište?

To je ok ako ste amaterski u fotografiji. Ja sam se profesionalno specijalizirala za fotografiranje vjenčanja i obitelji. Čak sam odlučila odvojiti te dvije usluge i na web stranicama. Dugo sam o tome razmišljala, ali mislim da sam donijela pravu odluku napraviti dva odvojena projekta, iako su oni sami po sebi povezani. No, ako netko traži fotografa za vjenčanja, u tom trenutku njega zanimaju fotografije samo vjenčanja, žele vidjeti rad nekoga tko je specijaliziran u tom području, nekoga u koga mogu imati povjerenje. Kada tražiš profesionalnu uslugu tražiš konkretnu uslugu. Mislim da jako puno fotografa griješi, kada na stranicama prikazu fotografije najrazličitijih stvari, iako su dobri, nastane kaos. Ja sam uvijek bila uvjerena da moraš raditi jednu stvar i raditi ju dobro,  jer nikada ne možeš u svemu biti vrhunski.

Možeš li se sjetiti svojeg prvog vjenčanja?

Možda ne kao prvo, ali svakako kao vrlo važno vjenčanje bih istaknula vjenčanje Hanne i Krešimira u Splitu. Tada su mi se otvorila vrata u neki svijet koji sam ja sebi željela. To su bili ljudi koji su mi dali potpunu slobodu i kreativnost da radim ono što ja želim. Iako su si mogli priuštiti bilo koga, oni su htjeli da to budem upravo ja. U tom trenutku u Hrvatskoj nije bilo puno fotografa koji su fotkali vjenčanja na neki drugačiji, osobniji način. Vrlo često su to bile umjetne, namještene fotografije bez emocija. Za mene je njihovo vjenčanje bilo jedno predivno iskustvo koje mi je dalo krila da se krenem fotografijom baviti za ozbiljno i na način na koji ja želim.

Uloga fotografa na vjenčanju je velika, trebaš zabilježiti važne trenutke, prenijeti emocije, atmosferu, ambijent… Postoji li i dan danas stres?

I dan danas imam tremu i mislim da ću ju uvijek imati jer sam “štreberski” tip osobe. Perfekcionist sam, ali mislim da to nije loša stvar, trema te tjera da budeš oprezan. I ne uzimaš stvari zdravo za gotovo, neovisno o količini iskustva. Pogotovo kod vjenčanja, svaki čovjek, svaki par je priča za sebe. Istina je da nisam baš puno u tradicionalnim vjenčanjima što je meni osobno super, to me dodatno inspirira, daje mi slobodu da gledam ljude takve kakvi jesu, ne očekujem stereotipe.

Ono što je kod tebe toliko posebno, jest osoban pristup baš svakom klijentu. Stvaraš prijateljski, a ne poslovni odnos, što rezultira opuštenim, emotivnim fotografijama. Koliko ti je važan individualni pristup i komunikacija?

Prije svega moram naglasiti da sam se ograničila na 20tak svadbi godišnje, baš zato što se volim posvetiti klijentima ne samo na dan vjenčanja, već i tjednima prije. Želim svoje klijente upoznati, te na dan vjenčanja već imati neki  koliko toliko prijateljski odnos s njima.

Naravno, sve zavisi o vašem pristupu. Ja mislim da je osoban pristup vrlo važan. Ne gledam svoje klijente samo kao klijente, već kao dvoje ljudi koji obilježavaju svoj odnos i slave jedan bitan trenutak u svojim životima.

Puno ljudi me pita kako uspijevam dobiti ljude tako opuštene na fotografijama, jer je to ono ultimativno što se vidi na njima. Mislim da je tu ključ upravo komunikacija. Nikada mi se ne dogodi da me ljudi kontaktiraju, ja im pošaljem brošuru, oni mi uplate akontaciju i vidimo se na dan vjenčanja. Ne, to kod mene ne postoji. Ja želim znati tko su ti ljudi, kako su me našli, zašto su se odlučili vjenčati, što vole u životu, kakvo vjenčanje planiraju. Također, u svojoj brošuri imam i cijeli pasus o sebi, sa istim ciljem, da ljudi odmah u startu dobiju neku sliku o meni. Volim privući ljude koji su mi slični. Fotografiram i strance koje se dolaze destinacijski vjenčati u Hrvatskoj. Čak i sa njima, iako ih ne mogu u živo upoznati prije njihova dolaska, uvijek barem preko Skypea „popijemo kavu“. Sjedimo u trenerci na kauču, gledamo se preko ekrana kompjutera, smijemo se, pričamo i upoznajemo.

Kada dođe sam trenutak fotografiranja ja im kažem da je normalno biti nervozan i ne osjećati se prirodno. Baš zbog neke afirmacije toga, ljudi se u startu krenu opuštati jer znaju da ja od njih ne očekujem ništa posebno. Također, volim kada su ljudi u svojem prostoru, prepustim ih njihovom svijetu, malo se udaljim, dopustim im da razgovaraju, kreću se. Na kraju sessiona nastanu najljepše fotografije, kada se ljudi u potpunosti prepuste trenutku i opuste. To su ujedno i meni najdraže fotografije. 

Kakav je osjećaj znati da bilježiš emocije, uspomene, trenutke uhvaćene u vremenu?

Uvijek se rado vraćam jednoj fotografiji bake i djeda, nastala je nedugo nakon što se djed vratio iz Drugog svjetskog rata. Oboje su imali možda dvadesetak godina. To je bio neki spontani trenutak, vjetar u kosi, on joj miče kosu s lica, smiju se… vjerojatno se radilo o fotografiji između fotografija. Ta me fotografija uvijek vraća mojoj osnovnoj ideji: Ljudi bi trebali biti ono što jesu na fotografijama, ne ono što bi fotograf htio od njih da budu. Lijepo je vidjeti fotografije s bajkovitim krajolicima u pozadini, spektakularnim lokacijama, sve je to divno, no meni se uvijek u glavi vrti ono osnovno pitanje: Gdje su tu ljudi? Kada gledam tu fotografiju iz 1946., za mene je to bezvremenska fotografija, najveća vrijednost koju imam danas, kad njih dvoje više nema. Uspomena na ono što su bili. Ja kao fotograf ljudima stvaram neku uspomenu, a i ne samo njima već i generacijama koje dolaze nakon njih. Bez obzira što su danas trendovi, treba raditi sa dušom. 

Svakodnevno se bude novi kreativci, umjetnici, fotografi. Kako se diferencirati od drugi i plasirati kao netko poseban i drugačiji? Što je ono što razlikuje amatera od profesionalnog fotografa?

Osnovna razlika amatera i profesionalca jest ta što amater još uvijek radi samo fotografiju, a profesionalac je “sam sebi sve“ – i knjigovođa, i menager, i marketinški stručnjak…  fotografiranje postane jedna desetina cijelog tog posla. Ali mislim da, barem što se fotografije tiče (vjerujem da to vrijedi i za neke druge kreativne struke), škola niti diploma nije ta koja te definira fotografom. Ono si što vjeruješ da jesi. Ono si što radiš, u čemu si dobar i uporan, što voliš.

Mislim da u moru ljudi koji danas fotografiraju, što ne smatram nužno lošim, je bitno ne gledati druge nego sebe, ne opterećivati se tuđim radom. Uvijek će biti onih koji su bolji od tebe. Poanta je biti bolji od samog sebe. Jučer, lani, prije 10 godina. Jedina suština toga da si uspješan i dobar, ako imaš imalo talenta, jest da si svoj i da puno radiš. Radi onako kako ti vidiš stvari, po tome se razlikuješ, ako si svoj. Fotografiraj čim više, budi vjeran sebi, traži inspiraciju u svemu oko sebe, ne samo kod drugih fotografa. Ljudi prepoznaju kada se uporno trudiš kopirati nekoga i uvijek ćeš biti samo kopija originala. Fotografija za mene nije samo posao. To je vitalan dio mog života, bez kojega ja ne bih bila ja.

Poruka svima, bavili se fotografijom ili ne – ako vam itko kaže da nešto nije moguće, ne vjerujte mu. Sve je moguće ostvariti! Nemojte odgađati svoje snove samo zato što se bojite. Što je najgore što se može desiti? Da nećete uspjeti? Niste li već tamo zato što niste ni probali? Život je zaista samo ovo, sada; nemamo prilike za reprize.

WEB STRANICA – VJENČANJA

WEB STRANICA – OBITELJI

INSTAGRAM – VJENČANJA

INSTAGRAM – OBITELJI

FACEBOOK

Photo: Eni Brušnjak, Dalibora Bijelić

Pripremila: Katja Grubiša

Vaši komentari