SALLY

Oni koji vole čitanje i knjige znaju koliko vrijeme provedeno čitajući opušta, a oni koji pišu knjige znaju koliko ljubavi i truda je uloženo u dobru priču koja će ljubitelje knjiga zalijepiti za stolicu. Dobro, možda ne baš stolicu, više će to biti udoban kauč, ali da nastavimo. Naša današnja gošća je osoba koja podjednako voli i čitanje i pisanje knjiga, ona je Korana Serdarević, a njen prvi roman Eksperiment Irene Tot koji je izašao prije otprilike godinu dana, prikupio je brojne simpatije i odlične kritike svakog tko ga je pročitao. Korana osim što je spisateljica ona je prvenstveno majka ali i nastavnica za stotinjak gimnazijalaca i ovo je njezina priča.

Draga Korana, drago nam je da ste danas s nama, recite mi nešto o sebi, tko je Korana kada ne piše knjige?

I kad pišem i kad ne pišem sam mama za dvije prvašice, nastavnica za stotinjak gimnazijalaca, supruga za mog nevjenčanog supruga, ali i Dalmatinka u Zagrebu kojoj nikako da prestane nedostajati more (već 17 godina mi je tako i jednom će mi dozlogrditi pa ću se odseliti), žena koja se nikako ne može odlučiti što bi prvo učinila pa uglavnom čini puno stvari odjednom i s jednako previše strasti,  nedokazivi optimist s vjerom u ljude (to će me jednom dokrajčiti, znam) i opsesivna zaljubljenica u knjige, valjda oduvijek.

ZTC

Radili ste i za neke poznate novine, časopise i portale, znači li to da ste uvijek voljeli pisanje i vidjeli se u takvim vodama?

Oduvijek sam u vezi s tekstom, to je, recimo to tako, družba iz ljubavi i koristi u isto vrijeme. Znala sam da ću studirati književnost već u osnovnoj školi, oduvijek sam nešto piskarala, ali nisam oduvijek mislila da želim da to puno ljudi čita. U novinarstvo sam upala rano i može se reći slučajno, ali i to je proizašlo iz mog nemira: tada sam tek počela predavati hrvatski, radila sam u osnovnoj školi i nikako mi se to nije sviđalo. Nisam shvaćala da je osnovnoškolsko gradivo to što mi ne odgovara, mislila sam da je to prosvjeta u cjelini pa sam se bacila u novinarstvo. I bilo je zaista divno, obožavala sam taj posao. To je bilo dok je rubrika kulture još postojala u većini tiskovina.

Kao što ste i spomenuli kao spisateljica ali i kao žena s diplomom hrvatskog jezika i književnosti zaljubljenik ste u knjige i čitanje, kada ste otkrili svoju strast prema knjigama?

Moj stric, koji u Zagrebu ima izdavačku kuću Nova stvarnost, imao je u Zadru, gdje sam živjela, jednu prostoriju u kojoj je ostavljao gomilu knjiga za distribuciju po dalmatinskim knjižarama. Tamo sam iskopala neke važne naslove i otkrila sam već kao jako mlada da nikad ne mogu živjeti dovoljno dugo da pročitam sve što bih htjela pročitati. Za mene je knjiga iskustvo koje je nadomak ruke, nenaplativo, a da za njega zaista ne morate uložiti fizički napor, tek onaj intelektualni i emotivni.

Čitanje mi, kao kasnije pisanje na drugi način, omogućava da živim na stotine života. Smatram to privilegijom u odnosu na ljude koji ne čitaju.

Kako je započela vaša priča kao jedne spisateljice, koji je bio ključan trenutak kada ste odlučili napisati svoju prvu knjigu?

Ključan trenutak je bio, vjerujem, kad sam odustala od poezije koju sam godinama pisala, pokazujući rijetkima. Kratka priča, forma koja mi je još uvijek najprirodnija, postala je kao haljina koja otkriva najbolje što imam i znala sam da ti tekstovi zaslužuju svoje čitatelje. Tada sam počela slati priče na natječaje i dobivati neke nagrade. Novinari su mi se počeli obraćati s „književnice“ ili „spisateljice“ i uglavnom sam tih mjeseci ostajala u čudu, teško se navikavajući da sam sada ja ta koja odgovara, a ne ona koja pita. Tek kad sam se navikla na svoju novu titulu, i saživjela se s tim dijelom svog identiteta, objavila sam knjigu.

Vaša zadnja knjiga je roman Eksperiment Irene Tot, gdje ste pronašli inspiraciju?

Inspiracija je bila moja prva knjiga, zbirka priča „Nema se što učiniti“. Htjela sam napisati lik koji će biti suprotan od likova u pričama, koji su uglavnom bili pasivni, latentni, više trpeći nego djelujući karakteri. Tako je nastala Irena, koja gotovo superjunački želi djelovati, uzeti svoj život potpuno u svoje (neosviještene) ruke, vjerujući da ima slobodu i snagu za tolike promjene. Međutim, često je ispadala tragikomična i previše životna u svojim promašajima, premalo kao zamišljena superjunakinja.

Što bi izdvojili kao svoj najveći izazov, poslovni ili onaj osobni?

Najveći izazov mi je uvijek onaj u koji se upuštam, sada mi se to čini dovršavanje znantvenog rada kojim se trenutno bavim. No kad bih htjela razmišljati unatrag i vrednovati vlastite napore, najveći izazov mi sigurno ne bi bio poslovni, već iskustvo umjetne oplodnje, blizanačke trudnoće i odgoja dvije djevojčice. To je ono za što mi je trebalo, i još uvijek treba, najviše odgovornosti, snage, hrabrosti, samopouzdanja, znanja i brisanja vlastitog ega.

Radite i kao profesorica u jednoj gimnaziji u Zagrebu, što mislite zbog čega danas sve manje djece razvija tu ljubav prema knjigama i čitanju? Kako bi ih vi potaknuli da zavole knjige?

Najviše odgovornosti za manjak ljubavi prema čitanju mora imati društvo. Sigurno nisu djeca i mladi ti koji najmanje čitaju, odrasli čitaju puno, puno manje. Mladi ne čitaju i ne brinu za svoju pismenost jer im društvo ničime ne pokazuje da je to važno, dapače. Znakovi pokazuju suprotno: da obrazovanje nije važno za uspjeh, da čitanje nikako nije zabava ili odmor. Ja ih potičem svakoga dana da razmišljaju samostalno i kritički, da ne vjeruju svemu što vide oko sebe, i da se nauče sami propitkivati svoje interese. U književnost ih zaljubljujem prvenstveno prenoseći im vlastitu strast prema čitanju i interpretaciji iskreno i s puno ljubavi. Ne lažem im i ne muljam, predajem im ono u što vjerujem, a to je vrijednost umjetnosti, mogućnost širenja osobne perspektive i samoostvarenja na kreativan način koji odaberu.

I za kraj, kakvi su planovi za budućnost, imate li neke nove projekte u pripremi ili puštate da sve ide spontano?

Imam planove, moram ih imati, da me vuku naprijed. Nisam tip čovjeka koji čeka da se nešto dogodi. Možda bih bila mirnija da sam ponekad takva, možda se naučim kao skupim još neke godina. Sada planiram dovršiti zbirku priča, a onda ću početi raditi na romanu za koji mi treba jako puno vremena i moram dobro osmisliti sve etape tog stvaranja. Nadam se da će biti vrijedno truda. Sve što želim u tom procesu je da ne budem luđački ugušena površnim, ali neizbježnim obvezama i da mi ostane dovoljno energije i volje da u svemu što radim mogu dati sve od sebe.

Foto: Edi Matić

Pripremila: Ines Cunjak

ADVENT NA GRADINI