MENU
tekst_final_ana_2

Anine sitne radosti: Procvjetajte i otvorite se

 

“Sve je u redu. Dobro sam. Ok je.”

I što s tim? Shvaćam.

Možda i ne shvaćaš odmah. Strpi se.

Ove tri i sve ostale varijacije na temu- ne znače uvijek ono što tvrde. Nekad imaju sjenu, pozadinu, štit, prepreku, branu, ogradu i bodljikavu žicu. Nekad predstavljaju instant-ratni arsenal koji se ispaljuje u trenutku i bez razmišljanja- kad se postave neka pitanja ili kad se otvori neka tema.

Da, neželjeni su to trenuci, ali tko te pita- događali su se, događaju se i događat će se.

Nakon nekog vremena ponavljanja, laž može postati istina. Autosugestija je moćna alatka u komunikaciji sa samim sobom. Treba biti oprezan i iskren prema sebi. Treba biti fer prema sebi jer… Ako nisi prema sebi iskren, zaista, kako možeš biti prema drugima? Kako uopće tražiti od sebe isto?

Netko može pomisliti da je ovo sve jedna velika nebuloza i traćenje vremena. Uhvatiš se posla i ne misliš. Ali… Kako prestati misliti? Je li to uopće moguće?

Sve bi bilo dobro kad bi čovjek mogao izbaciti iz sebe emocionalno i duševno smeće koje mu drugi stavljaju na teret, ali ne mogu. Ili se izgube. Ili ne znaju. Nije potrebno suditi. Nije potrebno ni gađati uvredama osobu koja misli da se uspješno bori, a zapravo tone. U dubinu. U duboku tminu. U beznađe. U automatizam. U negaciju. U nepovrat.

Zašto ne pomoći? Zašto ne saslušati? Ponovit ću: Zašto osuđivati?

Uvijek sam se pitala jedno: Ako nekoga osloviš ženskim spolnim organom, tebi tvoj organ instant naraste? Zna li netko taj podatak? Postoji li kakva studija? Rado bih je proučila. Zaista me intrigira.

Iz ove perspektive, nekako sam mišljenja da, uz majku prirodu, samo rekonstruktivna (estetska) kirurgija može odraditi svoj posao, ali Bože moj, svi griješimo, ispravite me- ako je tako.

Vjeruj da si veći čovjek ako saslušaš i shvatiš da ne možeš pomoći ili da jednostavno ne razumiješ, nego da sudiš. Probaj povećati spolni organ time. Tada možda shvatiš da veličina ne uvjetuje moć i kvalitetu. Zato čovjek ne treba biti oštar prema sebi, a bogme ni prema drugima.

Razumijem jako dobro ovaj “dobar” trenutak kojeg moje današnje uvodne rečenice tvrde, ali pokušajte makar nekome, makar jednoj osobi, reći ono što vam je stvarno na srcu. Možete i ne morate ići u detalje. Pratite svoj tok misli. Pratite svoje srce, svoj karakter, svoje Ja. Ono je tužno, umorno, napaćeno, pretučeno lažnim ogradama. Puknut će. Eksplodirat će, a to ne želite. Makar vjerujem da ne želite.

Procvjetajte i otvorite se. Otvorite se, molim vas.

Smokva.

Poput smokve posađene u vinogradu u jednoj prispodobi, posadite i vi svoje želje u srcu. Ne postoji dovoljno odrasla dob koja bi vam to zapriječila. Ne postoji smislena odrasla želja koju morate imati da biste bili vođeni poput ostalih, poput većine, prihvaćeni u većini, zadovoljni- kao većina.

Tko kaže da je zadovoljan, možda i nije iskren. Prvo nije iskren prema sebi, a onda prema vama. Osobna je to priča prije svega. Strah, gomila pitanja, egzistencijalni pritisci, materijalna nestabilnost, uzdrmani međuljudski odnosi- sve utječe na čovjeka. Poput vjetra na smjer valova. Prirodno.

Ali zamislimo na tren da nije tako. Užas, zar ne? Nije čovjek robot. Nije smokva grožđe da raste u vinogradu, ali je želja. I izbor. Razumijeli ili ne. Željeli ili ne. Želja kuca u ritmu srca. Uvijek. Čuli je ili ne.

Otvorite se, ponavljam. Zatvaranje dovodi do krivih puteva, zakrčenih vlastitim uvjerenjima. Tu nema kisika za zdravo. Tu nema sunca i hrane za opstanak. To je zakrčeno korovom.

Jedan od korova modernog doba je zavist- toliko raširena, toliko snažna i toliko dobro ukorijenjena. Podijelit ću s vama nešto što mi se ugraviralo u misli unazad par godina:

“Vidio sam jednom glupog i ograničenog čovjeka koji je ogovarao jednog dostojanstvenika. Rekoh mu: “Gospodine, ako ste vi nesretni, zašto su onda tome krivi oni koji su sretni? Nikada ne poželi nesreću zavidniku jer taj je nesretnik već u nesreći. Kakva je potreba da si s njim u neprijateljstvu kad njega ionako progoni njegov vlastiti neprijatelj -ZAVIST.”

Samo je otpušite. Kao maslačak. U čist u zrak, put bistrog neba, bez fige, bez kočnica. Recite joj zbogom. Ako se pokuša vratiti, zatvorite joj vrata svog srca. Korovu nije mjesto u srcu.

ANA FATIĆ – Zaljubljenica u sve što hrani žensku dušu: ljude, prirodu, životinje, knjige, filmove, serije, modu, dobru hranu, putovanja i shopping. Sretno udana doktorica dentalne medicine. Diše sitne radosti i njen životni poziv je tražiti sreću u svemu i uvijek.

ANA WITH INSTALOVE

ANIN SVIJET SITNIH RADOSTI

Ilustracije: Tina Vukasović

 
Vaši komentari