POŠALJI NAM UPIT

Vaše ime (obavezno)

Vaš mail (obavezno)

Naslov

Vaša poruka

Naša baza je Rijeka no pratimo zanimljive teme iz područja mode, ljepote, živnotnog stila regije, ali i puno šire. 

 

Vaše mišljenje nam je bitno!

Menu
Redakcija 099 3177320
Nebo

ANINE SITNE RADOSTI: Svjetlo Svemira svijetli u nama

A) Nitko ti ne može oduzeti ono što ti pripada.
B) Svatko ti može oduzeti ono što ti pripada.
C) Ništa nije naše, sve pripada z(Z)emlji.
D) Sve pripada Svemiru.
E) Sve navedeno.

Kakav zbunjujući uvod u ono što danas pokušavam ispisati. Dopustite mi da vam sve objasnim. Naime, svi smo drugačiji i to nije tajna koju sam iščeprkala iz najzakutnijeg djelička Svemira. Nisam ništa uzela od tamo ni u nastavku teksta, ne brinite. Ne ispirem rekreativno mozgove onih koji me čitaju. Ono što sam s ovim uvodom pokušala učiniti bilo je ispisati par stavova različitih osoba. Na ovu temu koju već osjećate po uvodnim crticama, složit ćete se sa mnom, nekad se čovjek zaista osjeti kao da ima par osoba u sebi koje se pojavljuju ovisno o vremenu, specifičnom trenutku, okruženju, zbivanjima, promjenama i svim ostalim mijenama u našim životima. Nekad smo autopacifisti, nekad smo potonuli, nekad smo superčvrstim ljepilom zaljepljenih stopala za tlo, a nekad smo samo lagana čestica Svemira i gledamo kako ni iz jednog prethodnog pogleda dosad nismo gledali.

Sad kad smo “riješili” uvod, dopustite mi da vas pitam: Kojoj od ove četiri uvodne crtice vi najčešće pripadate? Ovo nije rubrika “Imaš najviše zaokruženih C, ti si…”, već iskreno pitanje. Zanima me što vi mislite i kako funkcionirate.
Ja nekako najviše cirkuliram između prve i treće crtice, a u rijetkim trenucima, priznajem, uleti i druga, pa i, naravno, četvrta. Zaključak- zbunjujući, ali volja za razrješenjem istog je velika; pa makar trag, pa makar tanka zraka spoznaje, pa makar sitnica. To će me obradovati. Ono čega sam realno svjesna jest da je to cjeloživotno učenje. Ono čega sam odnedavno svjesna jest da godine ne uvjetuju mudrost i da ti nitko nema pravo reći: “Ah, ne možeš ti to shvatiti. Ti si premlad/premlada.” Super, uz tu rečenicu potapšite tu mladicu, dajte joj kost ili joj makar bacite igračku pa pretvorite sve u igru, miša mu malog.

Realno, kako vi možete znati nešto čega možda ni ta mlada osoba nije svjesna? Pomalo, samo pomalo, i bez natjecateljskih i dubokoživotnih tapšalica. Samo pomalo jer lako, svako toliko, možete svjedočiti čudima koji će poljuljati vaša uvjerenja; htjeli vi to priznati ili ne. Nerijetko se kroz povijest spominje rečenica da je “Učenik pretekao učitelja”, ali ja bih to preoblikovala u sljedeće: Možda su i učenik, i učitelj jako slične duše, sličnih emocionalno-duhovnih vibracija, sličnih razmišljanja i sličnih karakternih crta. Možda su u prošlom životu bili u obratnim ulogama. Možda nesvjesni dio učitelja, baš zbog prošlih života, daje učeniku da raste, da se razvija. Učitelj ne govori: “Honey, ne možeš ti to, šta ti je, ne budi lud. Uživaj dok si mlad. Cmok.” Učitelj je i desna, i lijeva pomoć krilima učenika u trenutku kad ga pokušavaju slomiti, obeshrabriti i demotivirati.

Vratimo se uvodnim rečenicama. Priča se u mom umu zahuktava. Idem popiti gutljaj kave. To će me malo opustiti.
Tu sam. “Šetam” strijelicom-tražilicom svog kursora po ovim rečenicama i znam da vjerujem na neki način u svaku od njih. Ipak, neka me sila ili bolje rečeno nešto što radi autonomno u mom pishofizičkom biću navodi da sam ja odraz prve rečenice, kojoj, pod okolnostima ovozemaljskog života, svako toliko proviri treća rečenica i kaže:

“Opustila si se i previše prepustila. Ovo je život na Zemlji. Ovo je prirodno. Ovo te osvješćuje. Vjeruj u ono što vjeruješ, ali hodaj po Zemlji i promišljaj. Čuvaj toplinu u svom srcu. Čuvaj toplinu u svojoj duši, iako više TO nije tvoje, iako tvoja voljena osoba više fizički nije prisutna. To je FIZIČKO. To je materija. To je zemlja, a ovo je život na Zemlji.”

U ljutnji, u afektu, u boli- gonim sve u rodno mjesto i ne vjerujem u ništa. Najlakše, ali ne i moje. Ovo je prerazorna emocija. Ja joj nekako ne pripadam, a realno ni ona meni. Na mom licu se ocrtavaju druge priče, druge emocije i druge aspiracije.

Ja vjerujem da život na Zemlji predstavlja samo dio puta postojanja duše. Treba i duši pokazati što znači imati torbu, pa je iznositi, oštetiti i baciti. Treba i duši pokazati što znači biti u nečijem životu cijelim svojim postojanjem, a onda nenadano i neobjašnjivo naprasno izbačen. Treba duši pokazati što znači osjetiti da si uspio priuštiti sebi nešto što prije par godina nisi bio u mogućnosti. Sve to, opet, pokazujemo sebi samima. Život nam se, kad se odmaknemo malo od samih sebe, pokazuje kao dijapozitiv fotografije. Neka sličica je naša, neka nije, iako smo bili dio nje. Uh, zakomplicirala se priča. Misliš da nešto počinješ shvaćati, a onda te dočeka zid. Čekaj! Nemoj sad stati. Nastavi. Kopaj. Osluškuj. Gledaj, Pretražuj. Osjećaj. Satkan si od čestica duše i ona te uvijek vodi točno tamo gdje treba i kako treba. Iako nešto izgubiš, i ako ti netko nešto uzme. I neka je. Nije ti pripadalo. S druge strane, ima tih nekih nepravednih i meni osobno neshvatljivo-neprihvatljivih fizičkih oduzimanja. Ljuta sam na njih, vjerujem i vi, jer su ovozemaljski nerazrješive i nepovratne! Sad mi se stvara neka poluvitalna demotiviranost da nastavim bilo što dalje pisati jer sjetim se i jedne ovozemaljske nepravde, i jednog prerano ugašenog života, i drugog, i trećeg, i mnogo slika… Vjerujem i vi.

Vraćam se onoj da je to prerazorna emocija za mene i nastavljam dalje slušati i učiti. Upravo je sunce obasjalo ovaj dan. Pitam se:

Može li nam netko i sunce oduzeti? Ne može nam nitko ništa oduzeti. Ono što nije materijalno i što pripada duši… Ne može nam to nitko oduzeti. Toplinu koja je perpetuum mobile naše duše i magnet za mnoge dobre situacije, stvari, ljude, iskustva, znanja i lekcije, mah…

Ni ovozemaljska amnezija, ni Alzheimer, ni lobotomija, ni što god četvrto, peto, šesto ili koje god po redu bilo- ne može nam oduzeti. Duša je sunce, a duša ste i vi. Spojimo ovu rečenicu u jedno i uživajmo u svakom trenutku svog života jer smo blagoslovljeni baš tim darom Svemira, baš na ovom dijelu planeta, baš ovdje gdje jesmo.

ANA FATIĆ – Zaljubljenica u sve što hrani žensku dušu: ljude, prirodu, životinje, knjige, filmove, serije, modu, dobru hranu, putovanja i shopping. Sretno udana doktorica dentalne medicine. Diše sitne radosti i njen životni poziv je tražiti sreću u svemu i uvijek.

ANIN SVIJET SITNIH RADOSTI

Ilustracije: Tina Vukasović

Vaše mišljenje nam je bitno!

Optimization WordPress Plugins & Solutions by W3 EDGE