MENU
change

Anine sitne radosti: Odrasli i djeca

Osoba o kojoj često promišljam proteklih tjedan do dva dana je Anne Frank.

Djevojčica je to koja je ostavila traga na ovom svijetu većeg, dubljeg, trajnijeg i upečatljivijeg od gomile tragova Onih koji bi svojom pozicijom, poslovnim djelovanjem i moći kojom raspolažu trebali odnosno mogli (htjeli ili željeli) ostaviti. Još jedna je to potvrda da dijete ima “prednost” pred odraslom osobom. O kojoj prednosti pričam, saznat ćete u ostatku kolumne.

Vjerujem da se pojedinci, već sad bez da su pročitali ostatak teksta, ne bi složili sa mnom jer se, jednostavno, drže one: “Tko s djecom liježe, popišan se budi.” Neću uljepšavati ovu rečenicu. Točno ovakva kakva je, kakvom ste je pročitali i doživjeli- takvom ću je ostaviti. Marginizirala sam i karikirala ovu “vodilju” jer je ona svojevrsni moto ili makar uzrečica s kojom se slažu mnogi ljudi u tvojoj okolini, u mojoj okolini i u okolini drugih duša. Ovo “mnogi” ne mogu izraziti brojčanom vrijednošću kako bi netko bio siguran u ovu moju konstataciju. Nije broj, prijatelju moj, sve što vodi ovaj svijet. Znaju djeca. Nekad i najbolje.

S vremenom dobivam drukčije potvrde na temu prethodno spomenute “prednosti”- a to su ove: Odrasli će te zapišati. Popišati cijeloga. Kako god “znaju i umiju” jer tvoja slabost, sramota, neuspjeh, pad, mana ili svojevrsna blokada (koju nazivaš nesposobnošću- ne postoji takvo nešto- blokada je to samo u glavi)- inspirira ih jače nego bilo koji pozitivan vjetar u leđa, uveseljava ih više nego njihov najveći životni uspjeh i motivira ih na daljnje zapišavanje. Jača im zapišavajući životni moto i obrazac ponašanja. Takvi rastu kad zapišavaju. Suludo, ali stvarno.

Da se razumijemo- ne mislim na doslovno zapišavanje. Mislim na ono emocionalno, verbalno, kroz djelo, kroz ponašanje i kroz življenje. Veću nuždu u metaforičkom duhu ću zadržati za neku drugu priču. Ne bih htjela, ali moram priznati i ona vrijedi biti ispričana. Ponavljam, suludo, ali stvarno.

Neće vas dijete zapiškiti (ublaženo zapišavanje) namjerno. Ono to ne radi. Ne može to učiniti namjerno. Ne zna ono zapišati vašu osobnost, ličnost, fizički izgled, životni odabir ili određeno ponašanje u određenom trenutku.

Situacija se komplicira kada to dijete počne odrastati i promatrati odrasle u svojoj okolini- koji zapišavaju druge. Dogodi se tako da to dijete postane odrasla osoba, neizgrađena na svojim temeljima, greškama, uspjesima, padovima i avanturama, već na tuđem životu.  Isto je to dijete koje je nekad bilo u muci zadržati malu nuždu do wc školjke, danas odrasli pojedinac koji to radi “šakom i kapom”, i ne štedi, i uživa, i ne vidi ništa loše u tome.

Društveni kroničar. Duševna osoba. Jalovi dušebrižnik. Licemjer. Tuga i žalost od čovjeka. To je nekakav niz riječi započet od osobnog doživljaja istog pa sve do stvarne situacije.

Iz dana u dan se susrećem s brojem (u kontinuiranom porastu) odraslih koji zapišavaju druge kako bi izgradili sebe ili se makar prikazali u nekom (samo njima) boljem svjetlu. I sama sudjelujem u takvim pričama jer želim vidjeti dokle to ide. Intrigira me kako motivacija za osobni napredak ili doživljaj može biti loša priča o drugome. I tako se nađem, doduše planirano, usred društvenog eksperimenta.

 E sad, svašta bih mogla napisati na tu temu. Ipak, želim istaknuti jedno- zapišava taj pojedinac i ne posustaje, i uživljava se, i raste, a ne vidi balvane mana koji njega (odnosno nju) okružuju. Zato trn u tuđem oku vidi preciznije od bilokojeg povećala ili mikroskopa. Zanimljiva je činjenica kako se taj maestro zapišavanja preobrazi u milu fontanicu okruženu najšarenijim cvijećem kad se nađe u blizini te iste osobe koju je zapišavala, naravno, iza njenih odnosno njegovih leđa. Rekao bi čovjek- eto krila i aureola oko glave, i neka se harfa nađe u blizini da joj je tutnemo u ruke, a u pozadini kulisu vatičastih i pjenastih oblačića da dojam bude kompletan, molim.

Licemjeri. Zapišavajući licemjeri koji žive u potpunom uvjerenju da nisu prozirni. Čovječe, kroz tebe se bolje vidi nego kroz tek očišćeno staklo.

Žalosti činjenica da je broj zapišavajućih maestralnih figura samo veća. Karikature od ljudi. Neizgrađeni likovi. Nedefinirane ličnosti. Izgubljene duše. Tobože sretne, zadovoljne i potpune. Pune samopouzdanja. Okružene ljudima koje vole. U svom sretnom, realnom i odraslom životu. Kako da ne. Laž plasiraj negdje drugdje. Na mojoj adresi- nemoj.

Zvuči kao najljigavija dječja priča koja bi djecu trebala naučiti što ne smiju postati kad odrastu. Nisu bajke sve što trebaju čuti. Trebaju oni znati više. Djeca znaju razumjeti, samo im mi ne znamo reći.

Zašto živjeti tuđi životni put kad ti je poklonjen tvoj vlastiti? Zašto ne uraditi nešto sa svojim rukama i uspjeti? Zašto ne osjetiti svoj osobni pad ili neuspjeh, analizirati ga, ustanoviti što je bilo krivo, ustati se i krenuti u borbu ponovo? Zašto ne počistiti svoj stan, nego odabrati olajavanje tuđe nebrige o životnom prostoru? Zašto ne učiniti nešto sa svojom osobnošću? Zašto ne pročitati knjigu ili pogledati kvalitetan dokumentarac, nego naći se u neželjenom društvu? Zašto ne naučiti nešto novo? Zašto ne pomoći prijatelju koji pati? Zašto se ne napojiti energijom dobrih ljudi koji svoj život grade na svojim temeljima? Zašto dopustiti u 21. stoljeću, vremenu svih otvorenih mogućnosti i opcija, da se sve negativno ovog svijeta sjati u vaše srce i da vas to isto vodi?

Ne čekajte trenutka. Ne tratite taj isti trenutak.

Mrak je to i ignorancija prema svemu što imamo i što možemo. Nije poanta života odgađati, čekati i žaliti. Poanta je živjeti u trenutku. Poanta je dočekati vrh u onome što svakodnevno radiš i gradiš. Poanta je osjetiti tugu ako pomisliš da si nešto propustio, ali poanta postaje poantom kad shvatiš da se sve dogodilo s određenim razlogom. Nije čovjek svemoguć i ne može sve znati. Mah, ne može čovjek sve ni razumjeti. Mizeran postotak mozga nam je u svakodnevnoj životnoj funkciji.

Ne krivite se. Ne odustajte. Ne čamite u mraku. Razmaknite tamne i gusto nabrane zastore svog uma i svoje duše. Otvorite prozore. Operite ih i udahnite zrak promjene. Nikad nije kasno za njih.  Čovjek nije vuk. Vuk nije čovjek. Vuk dlaku može promijeniti, ali ćud nikad. Ćud vuka nije ćud čovjeka. Čovjek može odabrati želi li biti vuk s promjenjivom dlakom i nepromjenjvom čudi ili čovjek s velikim slovom Č. Ja znam što izabirem, vi?

ANA FATIĆ – Zaljubljenica u sve što hrani žensku dušu: ljude, prirodu, životinje, knjige, filmove, serije, modu, dobru hranu, putovanja i shopping. Sretno udana doktorica dentalne medicine. Diše sitne radosti i njen životni poziv je tražiti sreću u svemu i uvijek.

ANIN SVIJET SITNIH RADOSTI

Ilustracije: Tina Vukasović

 
Vaši komentari