SALLY

Upoznavati predivne, pozitivne i uspješne ljude, posebno je “sladak” dio posla Stiluetine novinarke. Uživam u svakom intervjuu i bez zadrške mogu reći i mene ostave ispunjenom pozitivnom energijom i novim nadahnućem. Moja današnja sugovornica, dvadesetsedmogodišnja je Ana Znaor, nevjerojatna sportašica te diplomirana učiteljica, a prije svega obična mlada djevojka iznimno draga, jednostavna i nasmijana. Iza nje stoji 6 naslova svjetske prvakinje, 5 europske prvakinje te čak 23 naslova pobjednice svjetskog kupa. Uživala sam u razgovoru sa ovom prekrasnom mladom damom te joj od srca želim još mnogo sportskih i privatnih uspjeha…

Znam da si imala već mnogo intervjua, ali evo i ovaj će započeti tim nekako očiglednim pitanjem: Kada si započela trenirati kickboxing? Kako se razvila ljubav?

Kickboxing treniram već 22. godine, zapravo sam započela potpuno slučajno jer mi je tata trener u Malinskoj pa me je jedan dan poveo sa sobom na trening. Ja sam trebala samo gledati ostale, ali odjednom sam ih počela oponašati i vježbati zajedno sa njima. Odmah sam došla mami doma i pokazala što smo radili na treningu i tako se razvila ljubav, počela sam redovito odlaziti, trenirati...

ZTC

Da tata nije trener tj. da nisi imala uzore poput njega od malih nogu bi li svejedno izabrala kickboxing kao svoj sport? 

Pa i da nisam imala tatu kao trenera, vjerujem da bih svejedno izabrala  neki borilački sport pošto sam od malena više bila “kao dečkić”. Mama uvijek prepričava da bi se dogodilo da se igram vani kao mala i padnem, raskrvarim koljeno i kaže ona druga djeca bi počela plakati, a ja bih samo utrljala malo pijeska i rekla ma nije to ništa. Uvijek sam se penjala po drveću i slično. 

Jesu li te ikad privlačili i stereotipno “ženski sportovi” poput plesa?

Ne, nikad, čak se sjećam kad sam krenula u školu djevojčice su nosile haljinice, suknjice, ja sam jedan dan došla u nogometnom dresu i šilterici. Prijateljicama to nikada nije bilo čudno, pogotovo kada smo odrasle, uvijek su se šalile: Ana će nas braniti vani.

Ana Znaor

Da, upravo sam te to htjela i sama upitati. Čini mi se da je stvarno važno da žene danas poznaju barem osnove samoobrane te znaju kako postupiti i potencijalno opasnim situacijama. Osjećaš li se nekako sigurnije, samouvjerenije kada znaš da se možeš sama obraniti. 

Vjerojatno da, imam možda više sigurnosti od drugih cura koje se ne bi znale obraniti. Ne bi ostala dužna nekome, haha! 

Kombiniranje posla učiteljice i rada vrhunske sportašice zasigurno nije lako. Vjerujem da je potrebno puno organizacije kako bi uskladila sve obaveze i privatan život. Kako izgleda jedan tvoj radni dan?

Ujutro se probudim, otiđem na posao, prije sam imala svaki dan trening i teretanu sad je ipak malo drugačije, malo mi je teže sve uskladiti zbog radnog vremena i tog gradskog načina života. Kad dođem s posla nešto pojedem i kratko predahnem, a već navečer imam svaki dan trening. Vikendima uglavnom ili natjecanja ili ako sam slobodna se malo sebi posvetim.

Vrlo je zanimljiva i lijepa kombinacija tvoje dvije karijere: one kao vrhunske sportašice i diplomirane učiteljice. Znaju li tvoji učenici za “drugu stranu tebe” i kako reagiraju? 

Da, čim sam došla sam im pokazala svoje slike i videa, bili su baš oduševljeni, čak su se neke curice i upisale na taekwando. Neki dan kad sam imala jednu prezentaciju na Medincinskom faksu nakon koje sam morala odmah u školu pa sam im pokazala rukavice, kacigu i pojas od svjetske prvakinje što ih je oduševilo – svi su htjeli isprobati.

Razmišljaš li i sama jednog dana o podučavanju mladih ovome sportu?

Da, naravno, još bih se koju godinu, dok sam u mogućnosti, voljela nastaviti boriti, a onda bih jednog dana voljela imati svoj klub. Između profesije učiteljice i sportašice definitivno bih najradije združila ta zanimanja i prenosila svoje znanje na mlade naraštaje.

Stalno naglašavamo važnost bavljenja sporta, posebice kod mladih osoba. Zašto bi ti savjetovala mladima da se bave sportom?

Da, definitivno je  važno bavljenje sportom i to od čim ranije dobi. Vidim sama po sebi imam puno energije, stekla sam neke radne navike, smatram da nas sport čini boljim osobama. Ne samo zbog zdravog načina života, već zato jer se bolje osjećaš, upoznaješ nove ljude, putuješ svijetom.

Možeš li izdvojiti jednu posebnu uspomenu koja je obilježila tvoju karijeru? Ne mora to biti najsretnija uspomena, jednostavno nešto što je učinilo preokret i od tada si znala da se kickoxingom želiš nastaviti baviti.

Pa to je doslovno čitavi život uspomena, svaki vikend.. Možda ne najsretnija uspomena, ali neka prekretnica u mojoj karijeri, uspomena koja mi se duboko urezala u sjećanje je definitivno moj prvi veliki značajniji rezultat 2009. godine na Svjetskom seniorskom prvenstvu u Austriji. Tad sam imala 19 godina i tek sam ušla u seniorsku konkurenciju te osvojila prvo mjesto što je bila moja prva svjetska seniorska titula koju sam zamalo izgubila zahvaljujući brzopletosti jer sam bila toliko uzbuđena pošto sam vodila uvjerljivo u finalo. Naime, ostalo je samo 7 sekundi i meni je to bilo nepojmljivo da sam napokob svjetska seniorska prvakinja i ja sam nesvjesno počela trčati prema tati, krenula ga grliti i on se zaderao: Šta radiš, bori se! I sudac mi je kasnije skinuo bodove, pošto je to izgledalo kao izbjegavanje borbe, ali dobro da sam imala “zalihu” tih bodova, jer da nisam  izgubila bi titulu zbog gluposti. To me je definitivno naučilo da se borim do samog kraja!

Imaš iza sebe nevjerojatan broj uspjeha, medalja, pehara. Možeš li izdvojiti bitku koja ti je posebno ostala u sjećanju, neku najslađu ili možda najneočekivaniju pobjedu?

Da, najneočekivanija kada sam imala 12. godina, tada mi je predsjednik svjetske kickboxing organizacije napisao posebno odobrenje da nastupim kao kadetkinja na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Budvi. Dakle, ja sam imala 12 godina, a natjecale su se djevojke od 15 godine, nitko nije očekivao ništa od klinke. Međutim ja sam došla tamo i postala svjetska juniorka prvakinja te je to ujedno bio i moj prvi nastup na svjetskom prvenstvu.

Ja to tada nisam shvaćala kao nešto veliko i značajno, mirno sam se spustila dolje, spremila torbu, skinula opremu i otišla kao da se ništa nije dogodilo. Tata je onda došao do mene i povikao: Heej pa ti si svjetska prvakinja, jel ti znaš što to znači?! I tek sad nakon 15 godina vidim koliki je to veliki uspjeh.

Dakle ljubav prema sportu uopće te naravno kickboxingu je definitivno u obitelji. Što misliš kolika je važna potpora obitelji za uspjeh?

Da,  tata je trener, osim mene više svjetskih prvaka, sestra Ella je također krenula mojim stopama, trenira teakwando i kickboxing te je evo,baš neki dan postala po peti put državna prvakinja. Tako da je i ona dio reprezentacije. Mogu reći da od malena, od kad je imala tri četiri godine je dizala moje pehare, isprobavala sportsku opremu i govorila: Ja ću ovako dizat pehar na natjecanjima! Oduvijek sam joj ja bila uzor i obožava sa mnom trenirati. Vjerujem da je općenito u životu i sportu jako važna potpora obitelji, upravo su roditelji oni koji su me uvijek podržavali i gurali. Ne znam, da mi tata nije trener možda bi u nekom svom razdobolju odustala ili mi se više ne bi dalo. Sjećam se da bi porazi dosta teško utjecali na mene pošto sam bila naviknuta na pobjede. Onda bi me tata dodatno motivirao da budem još uspješnija.

Kako je mama reagirala, je li je bilo prirodno strah u početku za svoju djevojčicu? Kickboxing je ipak borilački sport…

Da, istina je, mama je u početku bila protiv toga da tako rano krenem tatinim stopama i često ga je “opominjala”. Naime, ja sam se borila i sa djevojkama koje su mnogo starije od mene, stoga ju je uvijek bilo strah da bih se mogla ozlijediti. No, vrlo brzo je vidjela koliko uživam u sportu, ali i kako on za pravo izgleda tj. koja su pravila, zaštitna oprema itd.

Osim fizičke spreme, vjerujem da je u sportu vrlo važna i psihička spremnost. Kako si ti naučila ostati fokusirana, ali i pozitivna… Imaš li svoje posebne rituale prije borbe?

Da, mislim da je skoro važnija psihička od fizičke spremnosti u sportu. Ja sam kao mala bila dosta negativna, ulazila s nekim strahom kad bi imala neku protivnicu. I onda bi mi tata pomagao sa motivacijskim govorima, rekao bi mi da sam ja svjetska prvakinja, ti vladaš, ti ćeš pobijediti i stvarno s vremenom sam shvatila da kako si napraviš tako će ti i biti. I stvarno sad stalno vizualiziram borbe prije spavanja, zamišljam kako meni dižu ruku, kako se snima himna i tako uvijek i bude. Tako je i sestri uvijek govorio kad je bila mala: “Ti nacrtaj sebe na postolju na prvom mjestu” i onda ona sebe tako prije svakog natjecanja crtala i uvijek bi pobijedila.


Puno putuješ, upoznaješ nove ljude, rađaju se brojne prijateljstva. Je li ti se ikada dogodilo da se i boriš protiv prijateljice? Kakav je to osjećaj te koliko ulogu imaju emocije?

U sportu se rađaju i brojna prijateljstva, čak mi je sada jedna od najboljih prijateljica djevojka s kojom sam se od malena borila. Tada se nismo podnosile jer bi uvijek jedna izgubila, ali sad smo nerazdvojne. I dan danas se nađemo u finalu, ali to je nešto potpuno drugačije “na terenu”. Mi se izgrlimo i izljubimo i prije brobe, ali za vrijeme borbe “nema štednje”. To je sport i tako mora bit. Evo nedavno se je i sestra imala prilike boriti sa svojom najboljom prijateljicom i isto je komentirala kako je to potpuno drugačije i skroz zaboraviš na prijateljstvo u borbi, a kasnije je sve normalno, družiš se, slaviš.

Što je ono najteže kod bavljenja sportom na profesionalnoj razini?

Mislim da je to kombinacija napornog rada i odricanja. Koliko sam samo rođendana i izlazaka propustila, vršnjacima je tada to bio vrhunac života. Tada mi je naravno bilo žao što sve propuštam i nekad sam se “žalila”, ali sada vidim da nisam ništa propustila, dapače sve sam nadoknadila.  Uvijek ima vremena i za opuštanja i izlaske, pogotovo ljeti kada kao učiteljica imam dugu pauzu.

Mlada si djevojka, ali i za sebe imaš nevjerojatnu karijeru i ogromnu količinu iskustva, postoji li i dalje trema i strah pred bitku?

Da, još uvijek imam tremu na svjetskom i europskom prvenstvu kao da mi je prvi nastup. To je vjerojatno i psihički pritisak jer svi očekuju od mene da ću osvojiti zlato, jer su navikli na te rezultate, s druge strane mi je u glavi i to da se ja zapravo pripremam samo za zlato. Glupo je da kažem: “Bitno je nastupiti!” Pogotovo jer novčano nagradu od Vlade RH dobivamo samo za zlato.

Za kraj, imamo pitanje koje si vjerojatno već nebrojeno puta čula. Kakav je osjećaj imati iza sebe toliko medalja, pehara i uspjeha? Pretpostavljam da bi mnogima bilo teško “ostati hladne glave”, ali ti si potpuno prizemljena, realno, srdačna… 

Ja to uopće ne doživljavam kao nešto spektakularno. Doživljavam to kao moj način života, drugima to možda zvuči fascinanatno, ali ja to ne volim preuveličavati.


Pripremila: Katja Grubiša

Photo: Eni Brušnjak, privatni arhiv

 
 

ADVENT NA GRADINI